BJELOVAR – Prošlo je punih 30 godina od kada su Bjelovar i Bjelovarčani proživjeli najteže ratne trenutke. Za slobodu se ginulo pred očima razjarenog protivnika. Samo nakratko sunčana nedjelja 29. rujna 1991. godine pretvorila se u tamu i duboko se urezala u sjećanja svih građana.
Kata Pašalić, Vera Pejić i Marija Novak toga su dana u sedam sati preuzimale svoju redovnu bolničku smjenu. Željka Stjepanović čvrsto je pak u naručju držala svoju tek rođenu Katarinu. Šuškalo se, kažu, da će se uskoro nešto događati, ali nitko ništa im službeno nije najavljivao.
– Toga jutra na staroj porti prišao mi je naš vojnik i rekao da trčim na odjel, hitno, da će sada početi napad na kasarnu. Zapravo mi je cijelim putem od autobusne stanice bilo sumnjivo kako da baš nikoga nisam srela. Kada mi je rekao što se sprema uplašila sam se za osmogodišnju kćer koja je još čvrsto spavala i ostala sama kod kuće. No, on me više nije puštao u grad – započinje sjećanje na nedjelju, 29. rujna 1991. godine primalja Vera Pejić.
Ništa slutila nije niti njezina radna kolegica Marija. Znala je da u sedam sati mora stići na svoje radno mjesto. I ona je kod kuće ostavila samih svoje dvoje djece.
Pucalo se po bolnici
– Na posao sam iz Trojstvenog Markovca išla biciklom jer je muž bio mobiliziran i nije bio kod kuće. Tek kada sam stigla do Cvjetne ulice zetekla me jedna poznanica i pitala kamo me sada vrag nosi. Na posao, odgovorim joj, a ona će meni, samo požuri. Kada sam došla pred bolnicu imala sam što vidjeti. Dvoje djece ostalo je kod susjeda i možete si misliti kako nam je bilo. Preuzele smo pacijenticu koja je bila u rađaoni i u tom trenu čula se eksplozija. Zbog stresa sve su žene dolazile s curećim vodenjacima i snalazili smo se kako smo znali i umjeli. Uglavnom sve je što se tiče žena i djece prošlo u redu. Danas su to 30-godišnjaci. Nije nam bilo svejedno i bili smo u velikom strahu. Između uzbuna smo išle gore uzeti potrebne lijekove i instrumenate koji su nam trebali. Morale smo se doslovce šuljati čučećki jer se stalno pucalo na bolnicu iz zgrada preko puta – priča Marija.
U liftu se nisu smjele voziti. Sve što su trebale pacijentice i njihova tek rođena djeca morale su nekoliko katova iznad nositi pješke.
– Umjesto da odradimo svoju smjenu, ostale smo 24 sata. Prvo je eksplozija odjeknula na sjeveru grada, a kada je Barutana eksplodirala izgledalo je kao da nas zidovi pritišću. Nešto jezivo. Prije toga pala je granata kod zubarije i srušile su se s podrumskim prozora vreće s pijeskom pa smo brže bolje morale pacijentice i novorođenčad preseliti u središnji veliki podrumski hodnik. Najviše mi se u sjećanje urezao trenutak kada se jako zapucalo. Žene su nas tražile da im damo njihovu djecu u naručje – evocirala je i primalja Vera najtužnije trenutke.
Sve su bile puno mlađe i kažu teško da bi u ovim godinama uspjele ostati tako pribrane i spretne.
Nakon poroda spavali u hodniku bolnice
– Bili smo svi na okupu i nekako smo lakše to prebrodili. Nismo imale previše vremena o ničemu razmišljati. Nismo znale niti koliko je sati ni je li vani dan ili mrak. Kada smo izašle nakon smjene, imale smo što vidjeti. Grad je izgledao pretužno. U parku kao da je pala atomska bomba. Drveće je bilo porušeno, izlozi polupani, svi ljudi vani. Tada me je obuzela velika tuga. Sunce sija, a vi gledate u razrušeni grad. Ispred vas tenk koji ide od gimnazije prema kolodvoru. Slika koju nikada neću moći izbrisati iz sjećanja – opisala je Kata Pašalić dan poslije.
Željku Stjepanović s tim danom i primaljama na bjelovarskom rodilištu veže novi život. Rođena Slavonka večer prije na svijet je počela donositi svoju Katarinu. Suprug Ivica jurio je u Stojadinu prema Bjelovaru.
– Došli smo do punkta poslije Česme i sjećam se da su nas jedva pustili u grad. Već se pucalo. Bila je subota navečer. Moju Katarinu rodila sam dva i pol sata iza ponoći i volim joj reći kako je ona dijete napada na Bjelovar. Te noći i dana sve žene su svašta proživjele. Nekoliko smo se puta, tek što smo se porodile, vraćale na kat u hodnike jer nismo smjele u sobe, kako ne bi bile blizu prozora, pa za uzbune opet u podrum. U jednom trenu sam čak i pala u nesvijest, a moju Katarinu sam netom prije toga dala u ruke drugoj ženi. Nemam riječi kako su sestre bile dobre prema nama. Stalno su nas ispitivale je li nam dobro, treba li nam što. Zanimljivo je i to da je zajedno s nama dvjema u podrumu cijelo vrijeme bio i moj suprug, a da to uopće nisam znala. Tek kada se sve stišalo slučajno sam ga primijetila s druge strane hodnika i tada mi je rekao da je i on ostao cijelu noć i dan jer se toliko pucalo da nije mogao natrag u Čazmu – ispričala nam je Željka, danas ponosna majka i sina Ivana.(sk)
