U glavnom gradu naše županije zadnjih je godina sve više lijepih sportskih priča. Jedna od njih je i KK Borik u kojem se igra košarka 3×3 i koja je zahvaljujući nekolicini entuzijasta pronašla svoje mjesto ‘pod suncem’ u Bjelovaru koji pruža puno toga pa tako i da se bavite ovim novim olimpijskim sportom.
Svaki početak je težak, ali KK Borik je imao strelovit uspon, jer je u nešto više u godinu i pol djelovanja, u svojoj prvoj sezoni, osvojio naslov seniorskog prvaka Hrvatske.
O uspjesima ovog bjelovarskog kluba, mogućnostima koje pruža najmlađima, planovima u budućnosti, sve popularnijem turniru u srcu šume Borik te drugim temama vezanim uz ovaj rastući sport, razgovarali smo s Ivanom Šiprakom koji je ‘alfa i omega’ bjelovarskog kluba, predsjednik i trener, ali po potrebi vozač na utakmice, pedagog djeci, prijatelj…
Riječ je o čovjeku koji je unio cijelog sebe ne samo u projekt KK Borik, nego i košarku 3×3 na nacionalnoj razini, jer je kandidat (jedini) za dopredsjednika u Hrvatskom košarkaškom savezu unutar kojeg bi trebala biti utemeljena Udruga koja bi se bavila upravo tim sportom.
Bivši istaknuti košarkaš ovog dijela Hrvatske pronašao se u košarci 3×3, a nas su zanimali oni najraniji počeci kada se ovaj sport nazivao streetball.
‘Krajem 80-ih košarka je bila popularna, bilo je normalno otići na košarku. Bila su to vremena kada je na Boriku bilo ‘more’ ljudi, svi su haklali, dolazili su igrati i rukometaši, nogometaši, ma svi. Pamtim dane kada je bilo 10-15 ekipa, ako izgubiš tekmu, nećeš doći na red do sljedećeg dana. Tada nije bilo ove tehnologije, ekrana koji su ljudima odvlačili pozornost. Ljudi su drugačije koristili slobodno vrijeme, bavili su se sportskim aktivnostima, u mojem slučaju košarkom. Haklovi na Boriku su bile moj inicijalni kontakt, tu sam haklao, moje društvo, moja generacija, tu smo napravili prve korake s košarkom 3×3′, rekao nam je u dahu trener Šiprak i dodao:
‘Tada je u moj život ušao Igor Brdar koji je došao igrati košarku u bjelovarski klub Sirela i došao živjeti u moju kuću. Igor je netom prije dolaska osvojio svjetsko prvenstvo u Streetballu u Budimpešti. S njim sam krenuo po turnirima koji su bili dosta skromniji po produkciji i organizaciji nego danas. Od 2004. krenuli smo u organizaciju turnira na Partizanovom igralištu uz veliku podršku gospođe Višnje Pevec, u firmi Pevec sam tada i radio. Uvijek mi je bio fokus da klincima, i obavezno su se uz kvalitetan turnir seniora, igrali i turniri za mlađe dobne uzraste. Zbog toga smo bili ispred drugih turnira, ali to je sve bilo u okvirima Hrvatske, tada još nisu dolazile strane ekipe.’
Odjednom se dogodio onaj pozitivni ‘bum’ za košarku 3×3, ali na globalnoj razini…
‘Košarka 3×3 počela je odjednom rasti u cijelom svijetu, zadnjih godina doživjela eksploziju, riječ je o brzo rastućem sportu koji je na OI u Tokiju 2021., postao olimpijski sport, jer je u međuvremenu postao član MOO i mi smo tu nekako osjetili u kojem to smjeru sve ide. Imali smo strašan turnir u Lipiku koji se isprofilirao, malo mjesto s velikim entuzijastima koji su ga doveli na razinu Challengera. Znali smo tamo igrati, gledali smo kako sve to rade, stvorila se ideja da bi i mi organizirali nešto takvo.’
Zašto košarka 3×3?
‘Košarka ‘pet na pet’ počinje u devetom i završava u trećem mjesecu, stvorila se prevelika pauza bez utakmica i treninga i ideja je bila produžiti sezonu, a to može donijeti dobro jednoj i drugoj vrsti košarke, jer znamo svi da zadnjih godina košarka u Hrvatskoj više nije toliko popularna, neki velikani poput Cibone su na aparatima.’
Nije mogao sam ući u takav ‘posao’, jer košarka 3×3 nije imala nikakvo zaleđe ni tradiciju u Bjelovaru kao neki drugi sportovi.
‘Imao sam podršku mojeg kuma i prijatelja, sportskog djelatnika, doktora Vladimira Ferenščaka koji je bio uz mene na različite načine, uključen u rad kluba, kao i Marko Kelava mladi bjelovarski poduzetnik koji ima tvrtku u Dubaiju. Ovdje je košarka 3×3 prihvaćena s oduševljenjem. Doduše bilo je i nekih problema oko uređenja igrališta na Boriku, ali je gradonačelnik Hrebak prihvatio moje argumente, ja sam mu izložio viziju i sve je tu krenulo.’
Kakva je financijska situacija, sponzori…
‘Činjenica je da ogroman dio nalazimo kroz naše kontakte, što mi pronađemo, kroz donacije, ima jako puno posla, sve što radimo iziskuje jako mnogo vremena, ali kažem, kad nešto čovjek voli i radi sa strašću onda je lakše pomaknuti planine nego kad to nekako nije iz srca.’
Prva godina KK Borik (2022.) ispala je rezultatski fenomenalna?
‘Mi smo u toj prvoj godini osvojili prvenstvo Hrvatske u jednom fantastičnom ambijentu u pulskoj Areni. Imali smo u toj sezoni naš domaći tim sastavljen od Bjelovarčana, ali i Pro Team. Gledajte, nema u košarci 3×3 previše igrača, ekipe su sastavljene od četiri člana pa troškovi nisu brutalno veliki kao u nogometu ili košarci 5 na 5 kada imaš 20 i više ljudi u kadru. U Puli smo nadljudskim naporima stigli do titule, jedan nam se igrač ozlijedio pa nismo imali rotaciju, a ovo je dinamičan, iznimno zahtjevan sport. To nam je dalo i jedan zamah za budućnost. Na kraju smo bili u Parizu, igrali na Mastersu, pobijedili momčad Atene, a izgubili od jedne srpske ekipe, a znajte susjedi su u ovom sportu velesila.’
Koliko košta jedna ekipa koja odlazi na turnire po svijetu i pobjeđuje?
‘Ako želite imati TOP ekipu mislim da najmanje oko 50-60 tisuća eura, a s ovih prostora po kvaliteti bi se možda mogle sastaviti samo dvije ekipe za igranje na takvoj razini. Tu su egzotična putovanja i to također zanima ljude koji žele igrati košarku 3×3. I naš Split je super destinacija. Mi naravno imamo znatno manje troškove, ali nije ništa besplatno. Kada smo bili na juniorskoj završnici Pro Tour u Šibeniku putovali smo sa svojim autima, a kad izračunate benzin, smještaj, hranu i piće, sve nas je koštalo oko 1500 eura. Uz to smo gledali da pronađemo povoljniji apartman izvan Šibenika, ali i on naravno košta.’
U klubu su posebno ponosni na turnir na Boriku koji je izrastao u jedan sportsko-glazbeni spektakl koji pohode ne samo košarkaški zaljubljenici nego svi koji žele ‘show’.
‘Kad vas HKS doslovno zamoli da za njih organizirate turnir kao nas 2022., to nešto znači i pokazatelj je da ima smisla ovo što radimo. Kad dođu novi ljudi zatečeni su ljepotom Borika, još kad mi sve složimo kako treba za turnir… Ta zelena oaza je prekrasna, puno ljudi nije svjesno što imamo u srcu grada. Mi pokušavamo animirati ljude, mnogi ne bi došli na samu košarku da nema nastupa Ede Maajke, glazbenih bendova, igraonica za djecu, edukacija, sve smo pokušali povezati. Ljudi kažu da je odlično. I oni koji nemaju veze s košarkom, pohode ga, gledaju košarku. Pronašli smo jedan model kako privući ljude sportu i košarci. Da idemo samo s turnirom, bez popratnih sadržaja, pitanje da li bi bilo toliko posjećeno. Tu se i sami igrači upoznaju, druže, stvaraju prijateljstva, kontakte…’
Kod organizacije takvog događaja podrazumijeva se veliki stres, a Ivan je to shvatio na najteži mogući način! Bila je to drama na Boriku…
‘Prošle godine mi je za vrijeme samog turnira na Boriku pukao čir na dvanaestercu. Hitna je došla po mene, gotovo sam bio u nesvijesti, operirali su me bolnici, liječnik je rekao da je to najvjerojatnije zbog stresa. To pokazuje koliko je sve ovo stresno i zahtjevno, strepiš od kiše, ili recimo kreneš u organizaciju, posložiš financijsku konstrukciju pa ti netko od sponzora otkaže pet dana prije početka, svašta se nepredvidljivog može dogoditi.’
Jedan od problema 3×3 košarke je da u tome svijetu funkcioniraju samo seniori, a Ivan ima puno bolju ideju…
‘Na nacionalnoj razini imam ideje da imamo turnire za mlađe kategorije. Naš turnir u Bjelovaru je pravi primjer, jer je on jedini za sve uzraste. Kroz nacionalni savez želim prvenstva Hrvatske za sve dobne kategorije, jer to bi privuklo još djece, produžila bi im se sezona. Jako se za to zalažem, jer ako sve ostane na seniorskim momčadima to neće dobro zaživjeti. Djeca su ključna.’
Ivan u društvu Biserke Petrović, majke legendarnog kapetana Dražena
U KK Borik imaju šest kategorija (U-11, U-13, U-15, U-17, U-19, seniori). Situacija s trenerskom strukom?
‘Naš domaći dečko Dorian Rogović koji je bio s nama od početka sad povremeno dolazi iz Zagreba u koji je odselio zbog posla. Tamo radi sa curama u Trešnjevci, ali i sa u15 reprezentacijom, ali je aktivno uključen u rad kluba i organizaciju turnira na Boriku. Tu je Mirko Hrženjak, trener iz Podravca Virja, a koji će od sada trenirati najmlađe kategorije. On je najtrofejniji trener iz ove regije, a tu sam i ja na raspolaganju cijelo vrijeme. Imamo i kampove pa dolaze stručnjaci kao Luka Bujas i Ivan Svoboda, imena koje nešto znače u košarci.’
Što je sa ženskom košarkom 3×3?
‘Djevojke bi za početak trebale imati klub koji bi okupljao cure u 5 na 5 košarci, jer ovako iz ničega odmah ući u 3×3 je teško. Naša sva djeca treniraju košarku 5×5, a mi i nakon sezone imamo individualne treninge oko taktike igre, igre 1 na 1, obrane, tu je i mentalni trening gdje strašno ima prostora za napredak, fokus na koncentraciji, radne navike, disciplina… Djeca sve to iz sporta mogu ponijeti u život, sve je bitno. Ima puno djece koja neće uspjeti u sportu na profesionalnoj razini, ali će naučiti stvari koje im mogu koristiti u svakodnevnom životu i to je cilj sporta.’
Osim seniorskog naslova u ovom kratkom razdoblju bilo je još uspjeha…
‘Ove godine kvalificirali smo se za finale juniorskog Pro Toura, tu smatram da smo u rezultatskom smislu mogli napraviti iskorak, ali smo uoči utakmica doživjeli prometnu nesreću, jedan igrač nije mogao igrati, završio je u bolnici, ostali su bili natučeni, ali su kao pravi sportaši izrazili želju da igraju, tu sam bio zatečen s njihovim nastojanjem da nastupe, ali mi je bilo drago, jer su pokazali karakter i kakvi su ljudi. Svi oni su upisali i fakultet i ponosan sam zbog njih. Možda smo turnir čak mogli osvojiti da nije bilo nesreće. Inače, meni su najdraži turniri koje osvajaju naši klinci, jer to je pokazatelj dobrog rada, ne samo našeg nego i u košarkaškim klubovima 5 na 5. Želim spomenuti da i dečki koji nisu iz Bjelovara žele igrati za nas, a i da je za KK Borik na jednom turniru igrao i mladi Toni Garma koji je od ljeta član Real Madrida. Osvojili smo i turnir ENS 2022. u Austriji koji je dio World Toura, zatim u Splitu, igrali prošle godine s Partizanom na kultnom zagrebačkom Haklu na Taksiju, koji je pojam u ovome sportu i izgubili u produžetku četvrtfinala. S juniorima smo ove godine osvojili nekoliko jakih turnira u okviru PRO Toura, ali i igrali polufinale jakog seniorskog turnira u Zagrebu…’
Želio je istaknuti još neke stvari…
‘Mi ne plaćamo seniore, oni igraju praktički besplatno, samo im pokrijemo troškove benzina, hranu, kotizaciju, kupili smo im tenisice trenirke i opremu kad su išli Pariz, ja ne uzimam nikakvu naknadu. Osim toga, nitko od djece ne plaća članarinu, nitko nije platio komadić opreme, sve je to na klubu, osiguramo im i jelo kada idemo na turnire, stanemo negdje na klopu… Ali ih vodimo i na izlete bili smo u Amazingi, Accredo adrenalinskom parku, vodimo ih na košarkaške utakmice i turnire, naravno sve besplatno.’
Vi ste od malih nogu u košarci ili…
‘Bio je i nogomet, tenis, plivanje, i kao svako bjelovarsko dijete – rukomet. No tih godina situacija je bila takva da sam brzo odrastao, s 15 godina završio s tatom na barikadama 1991., bio vjerojatno jedan od najmlađih Dragovoljaca. Maknuo sam se tada iz rukometa, ali su često dolazili i pitali me da igram košarku u koju sam na kraju ušao, ali tek s 18 godina.’
Bjelovarska Sirela bio mu je prvi klub, a većinu košarkaške karijere proveo je u Podravcu iz Virja, bio je i u Križevcima. U oba kluba nosio je kapetansku traku. Nije bio domaći dečko, ali dobio je tu čast, što govori kakav je bio igrač i čovjek, fajter.
‘Uvijek me je krasila jedna stvar srčanost, bio sam primjer po tome. Možemo biti lošiji, često puta smo bili, ali rijetko se događalo da smo manje željeli pobjedu.’
Sjeća se i kvalifikacija za Premijer ligu s Dubravom dok je igrao za Križevce.
‘Za njih je igrao Dario Šarić. Dobili smo ih kod kuće, a u uzvratu svirali mi pet osobnih, nisam ga smio ni pogledati. Mislim da sam sam deseta puta dobio kovanicom u glavu, ali smo izborili viši rang.’
Bez podrške obitelji ne bi moglo ovo funkcionirati?
‘Velika podrška svih ovih godina. Kad je turnir na Boriku, svi su uključeni – sin, kćer i supruga, prije turnira, za vrijeme i poslije, oko organizacije i čišćenja. Sin je u sportu, bio je u Radniku iz Križevaca, prošle sezone bili su peti u Hrvatskoj, sada se vratio u KK Vedi gdje mu je trener Zoran Atlija, super krasan dečko, i kao čovjek i trener. Sin se zove Frane (11), kćer Klara (12), a supruga Morana. Supruga mi pomaže kad god može, a i otac Mato je uključen, nekad vozi dečke, pere dresove kod sebe, on je u mirovini. Brat Luka je zadužen za vizualni identitet turnira fotografije i videa, a sestra Marija pomaže kad god može. Svi su aktivno uključeni, a bez toga ne bi moglo funkcionirati. Inače, supruga razumije moju ljubav prema košarci.’
Kakav je Ivan kao trener?
‘Volim disciplinu, to je ključno, svaki igrač kod seniora mora znati da je trening – trening, kasnije se možemo zezati, ali kad si došao trenirati, moraš odraditi svoje. Kod djece je drugačije, mlade treba animirati. Moraju shvatiti trening kao mogućnost za napredovanje, ali nema anarhije. Pokušavam biti precizan, treninzi da budu zanimljivi i raznovrsni, kombinirati vježbe, stavljati fokus na detalje. Naravno, ispravljam pogreške, ne pustim ih dok im ne objasnim što je bilo krivo.’
Ostat će vjeran svome Bjelovaru?
‘Ljudi odlaze, kvalitetni ljudi, što je problem. Imao sam i ja ponude, ali se vidim u Bjelovaru, ne vidim se u Zagrebu ili negdje drugdje. Moj je život vezan uz ovaj grad i ovdje ću raditi najbolje što mogu, ne samo za košarku nego za cijeli sport’, poručio je Šiprak, košarkaški zaljubljenik i fanatik, ali prije svega osoba koja želi dati sve od sebe da košarka 3×3 postane neizostavni dio, ne samo naše županije, nego cijele Hrvatske.
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Bjelovarac Sport. Preuzimanje dijela teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje Bjelovarac Sport kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na portal te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja.
