NK Bjelovar odnedavno ima novog trenera! Dino Babić vratio se u hrvatski nogomet, a s novim strategom popričali smo o njegovim igračkim počecima, trenerskoj karijeri, poslu u saudijskom Al-Nassru te novom izazovu na klupi člana SuperSport 2. NL.
Prije razgovora malo smo ‘škicnuli’ trening i uvjerili se u ono što smo i čuli. Riječ je o stručnjaku (45) koji ne miruje, aktivno sudjeluje, a nije mu problem ni ‘trošiti’ glasnice. Na nas je ostavio dojam ‘zajebanog lika’, u pozitivnom smislu, iz kojeg isijava borbeni duh, velika želja za radom, puno optimizma i koji će napraviti sve da ostvari cilj. Pod svaku cijenu! Oni koji neće moći pratiti njegove zamisli? Mislimo da se neće dobro provesti, za njih nema mjesta u svlačionici, ali tako je to u nogometu!
Od malih nogu krenuo je s nogometom u svojim Sesvetama…
‘Krenuo sam igrati u današnjim Sesvetama, tada se taj klub zvao Radnik. Ubrzo nakon toga odlazim u Croatia Sesvete i tamo boravim do kadetskih dana pa prelazim u NK Dubravu gdje igram dvije godine i vraćam se nazad u Sesvete. Shvaćajući da će moj put biti puno teži po pitanju igračke karijere i svjestan nekih svojih nogometnih limita upisujem fakultet s 19 godina, viši trenerski smjer nogomet. Završavam ga nakon tri godine i počinjem odmah raditi u tadašnjoj Croatiji Sesvete gdje sam punih devet godina, do svoje 27. godine. Nakon toga sam u Sesvetama (današnji klub) gdje sam proveo čak 15 godina što kao voditelj Škole nogometa, što kao trener prve ekipe (tri godine), a sedam godina sam obnašao i funkciju sportskog direktora. U tome razdoblju sam šest-sedam godina bio i pomoćnik u reprezentaciji U-16. Prije dvije godine odlazim u BSK (Bijelo Brdo), a nakon šest mjeseci stiže poziv iz Al-Nassra i odlazim u Saudijsku Arabiju gdje sam s momčadi U-17 osvojio prvenstvo. Kada je naš Dinko Jeličić preuzeo prvu ekipu Al-Nassra, nakon odlaska Rudija Garcije, preuzimam njegovu ekipu U-19 i postajemo viceprvaci, a to je zapravo njihova B momčad.’
Njegov boravak u Saudijskoj Arabiji iskoristili smo sada da nam pobliže dočara kvalitetu arapskog nogometa, infrastrukturu te usporedi s Hrvatskom.
‘Arapski nogomet u velikoj je ekspanziji, svi to mogu vidjeti kada je riječ o prvim ekipama, jer se za transfere igrača plaćaju ogromni iznosi, a u zadnje vrijeme stižu i sve mlađi nogometaši. Što se tiče mladih igrača iz Saudijske Arabije moram treći da su iznimno talentirani. Kod nas u Hrvatskoj ljudi možda nemaju takvu predodžbu, ali nikad im nećete moći prigovoriti na pristupu na utakmici. Na treningu se znaju malo štedjeti, ali imaju u sebi ugrađenu izuzetnu agresivnost pa na susretima znaju ići i preko svojih limita. Problem se javlja kod taktičkog djela i možda kasnog kretanja s nogometom. Tamo djeca s ozbiljnim nogometom kreću ponekad sa 15-16 godina, tek tada dođu u veliki klub iz 4-5. lige. I ja sam imao takav slučaj, imao je već 17 godina, došao je u prvu ozbiljnu školu nogometa iz nekog ‘no name’ kluba. Mi smo ga počeli koristiti tek u drugom dijelu sezone, ali nevjerojatno koliko nam je puta donio potrebnu energiju čak i u toj zadnjoj utakmici prvenstva. Najveći problem je zapravo taktičke prirode, iako nisam pobornik da se djeca stara 9 do 13 godina zamaraju taktikom. Nedostaju im i neke tehničke osnove, ali su izuzetno talentirana i brza nacija. Velik problem im je infrastruktura, imaju puno prekrasnih stadiona, ali na njima se ne trenira. Recimo, svaki naš prvoligaš u Školi nogometa ima bolje uvjete od tog recimo bogatog Al-Nassra. No to će oni brzo riješiti.’
U tome dijelu svijeta vole hrvatske trenere, dokaz je njihova brojnost. Ispada da su naši stručnjaci svuda na dobrom glasu osim u Lijepoj našoj gdje su dežurni krivci za sve i u pravilu prvi (i jedini) ‘plaćaju glavom’.
‘Da, cijene hrvatske stručnjake, a ja sam radio s odličnim ljudima. Došao sam u Al-Nassr na poziv gospodina Dinka Jeličića i Gorana Vučevića koji je tamo dugo niz godina. Došli su kao treneri i pomoćnici mlađih kategorija, Ivan Matić, Džemal Adilji, Zvonimir Deranja, pa Ivan Perasović… U jednom trenutku nas je bilo gotovo 10 i svi smo završili u prvoj ekipi. Napravili smo sjajne rezultate, osim spomenutog naslova s U-17, generacija U-19 je bila viceprvak, dvije minute nas je dijelilo do osvajanja prvenstva, a s U-15 bili smo treći. Radili smo fenomenalan posao. I u drugim klubovima su naši treneri ili su bili (Igor Jovičević, Slaven Bilić, Ante Miše, Igor Bišćan, Krešimir Režić, Ivica Sertić… op.a.). Hrvatska nogometna akademija i HNS bi na to trebali biti ponosni. U moje vrijeme mislim da nas je bilo 35-40, a i sada je tako nekako. Sjećam se kad je u Riyadhu bila hrvatska reprezentacija, a nas je stiglo 40 na trening.’
Vratili smo se u današnju stvarnost. Kako je Dino završio u NK Bjelovaru? Zašto ste otišli iz Al Nassra, a načuli smo da ste imali i drugih opcija?
‘Imam još jedan ispit i završni rad na akademiji HNS-a, zato sam stopirao svoj odlazak natrag, u razgovoru s obitelji donio sam odluku da završim Akademiju do kraja iako se moja licenca priznaje nakon završetka faksa i posjedujem licencu s kojom mogu raditi bilo gdje u svijetu, ali želim to napokon završiti, a treba nešto za to vrijeme i raditi. E sad, glupo mi je nabrajati, ja sam trener NK Bjelovar, ali bilo je dosta zainteresiranih klubova. Bilo je tu ponuda oko preuzimanja nogometnih škola na prvoligaškoj razini, to se izjalovilo, postojali su kontakti s određenim klubovima na drugoligaškoj razini, više nego na trećeligaškoj’, pričao nam je Babić i nastavio:
‘No kada sam dobio poziv iz Bjelovara, da se ne lažemo, nisam ja od onih koji će reći da sam čitav život navijao za taj klub, kad ma nazvao predsjednik Ivan Ščrbačić, u startu sam rekao da taj tjedan imam još dva razgovora, ali da želim doći porazgovarati, jer znam što je bjelovarski klub napravio po pitanju infrastrukture i uvjeta. Pratio sam ligu jer su tu Sesvete igrale prošle godine, moj klub, na svu sreću ponovno su se vratile u 1. NL pa nema za mene međusobnih utakmica. Nisam sebi želio uopće dozvoliti da ne odem, da ne vidim i da ne čujem, jer sam smatrao da sam u biti prije svega dužan, i zbog ovih ljudi koji su sve ovo napravili, da dođem razgovarati. Nisam imao apsolutno nikakvih očekivanja, ali kad sam došao i vidio uživo, stvarno sam se oduševio i prisjetio sam se one situacije u Sesvetama kada sam se vratio u Radnik Sesvete koja je bila tada u sedmoj ligi i to iz Croatije Sesveta koja je ušla u Prvu ligu. Osjetio sam ovdje isto neku pozitivnu stvar.’
Na tu temu želio je dodati još nešto..
‘Kao i tada, tako sam i sada naišao od nekih ljudi na čuđenje, na ono ‘oh, zagrebao si dio priče koji nije bajan’, ali to ja tako ne gledam, posebno ako vjeruješ u sebe, svoj rad, viziju nogometa i kako bi trebao taj klub izgledati. Kad jedan trener dođe, mislim da on treba pokrenuti čitavu zajednicu i da se oko njega treba stvoriti ta kritična masa.’
Što donosite u bjelovarski klub i nogomet?
‘Prije svega donosim energiju i znanje, toga mi nikad nije falilo. Tehnologija? Da, koristim je, ali to nije nabitnije u nogometu, mislim da smo u zadnje vrijeme kroz sve te stvari otišli dalje od nogometa. Tehnologija je dobra, nešto što može poslužiti kao dobar alat za nadogradnju, ali ona nije najbitnija, u nogometu je najbitniji trening, u nogometu je nabijtniji nogomet, sami igrači. Oni su najvažniji, mi smo im na usluzi, jer proći ću ja, tko zna koliko još trenera i uprava, ali igrači i navijači su uvijek tu, jer i ti igrači će jednom biti navijači, dolaziti na tribine. Isti tako ako početne poštovati ekonoma kluba, onoga koji se brine za terene, čistačice, ako njih uspijete dovesti na svoju stranu, zajedno s igračima, mislim da rezultat ne može izostati. Koliko sam vidio NK Bjelovar je jako dobro organiziran klub kojem još treba malo homogenizacije, ali to dolazi s vremenom. Ne može se očekivati da će se dogoditi odmah. Mi smo u Sesvetama imali trnovitiji put pa smo došli do razine kad nije bio problem upasti ili ispasti iz lige, jer su bili postavljeni stabilni temelji. Primijetio sam kako u Bjelovaru imamo veliki broj djece, mene zanimaju ti mladi, njihov nogometni rast, jer ne želim, kad jednom odem, da netko kaže kako je iza mene ostala ‘spaljena zemlja’. Ja ne dijelim igrače na mlade i stare, nego dobre i loše, ali ne trebaju mi igrači od 39-40 godina, uvijek mora biti moguće iznjedriti mlade i perspektivne, a Bjelovar to ima.’
Kakvo ste stanje zatekli u svlačionici, jesu li igrači bili potonuli zbog zadnjih rezultata, jeste li se čuli s bivšim trenerom Zoranom Marčetićem?
‘Nisam se čuo s bivšim trenerom, sve informacije sam dobio stožera koji je bio i prije (Marin Lalić i Igor Tejić op.a.), nisam osjetio potrebu, možda je to i moja greška, ali volim steći sam prvi dojam, kako igrači dišu. Ponavljam, dobio sam sve od Marina i Igora za prvu utakmicu (Jadran Poreč 1:1), jer još ne znate točno igrače, a čeka vas 90 minuta, nemate vremena za upoznavanja. Kada se dogodi smjena, drugačije vas igrači gledaju, s nekim strahom, jer dolazi novi trener. S druge strane dogodili su se porazi s velikom razlikom, puno primljenih golova i to je djelovalo njih same, a ne smatram tu krivim bivšeg trenera ni upravu, takvo stanje u glavama igrača uzrokovano je porazima, a sve ovisi o vama koliko ćete te poraze brzo izbacivati iz glave i koliko ćete brzo nastaviti raditi dalje. Hoćemo li plakati za propuštenim šansama protiv Poreča? Naravno da nećemo, ideš dalje.’
Je li Vam uprava zadala neke ciljeve i imate li neki svoj cilj?
‘Kad smo razgovarali osjetio sam da traže što više pobjeda, kao svaka uprava, to je normalno, tako je u nogometu. Što se mene tiče osobno, ja imam dva cilja. Prvi je prvo mjesto, mogu se sad neki smijati, ali to je onaj krajnji cilj. Nogomet se ne igra za neriješeno ili poraze. Ne znam hoću li uspjeti u tome, ali želim tu vjeru usaditi u igrače i upravu, da streme prema tome. Onaj drugi je kratkoročni, a to je što prije stabilizirati ekipu, ući u pozitivan niz, pobjeđivati. Zatim na zimu podvući crtu mogu li nam igrači donijeti ono što tražimo. Naravno, nije cilj promijeniti deset igrača na zimu ni na ljeti, nego da vidimo tko može, tko ne može i tko nam može dati dodatni impuls, a bit će uvijek nezadovoljnih. Isto tako nitko neće biti sretniji od mene ako ovi igrači u pet zadnjih kola jesenskog dijela pokažu da mogu ispuniti zahtjeve’, pričao nam je Babić kojeg su zasmetali napisi o malom broju domaćih igrača u Bjelovaru.
‘Volio bih ja da su svi iz Bjelovara, domaćeg okruženja, ali to jednostavno nije realno. Pogledajte sve klubove u regiji, pa nabrojite koji od njih ima više od pet. Nema ih.’
Koje je njegovo mišljenje o SuperSport 2. NL?
‘Izuzetno dobra liga, iako su klubovi više usredotočeni na taj natjecateljski dio, rezultat. Što se tiče ovoga tri nogometaša ispod 21 godine, Bjelovar je super ušao u taj dio priče, samo treba zadržati ovu ekipu na okupu par godina, dodati još možda 2-3 igrača. Treba spomenuti kako su Bjelovaru otišla dva izuzetno dobra igrača, to znači puno, oni su mogli donositi prevagu.’
Inače, na treninge i utakmice putuje iz Sesveta. Tih 45 minuta nije mu problem, jer se u Saudijskoj Arabiji putovalo i dva sata – avionom. Što će tražiti od svojih igrača i što može poručiti navijačima NK Bjelovar?
‘Ono to ću ja tražiti je agresija i energija, da je prenesu od mene na treninge i utakmice. Dat ćemo svaku utakmicu sve od sebe, utakmica protiv Poreča je bila pokazatelj. Nogomet je samo igra, ali naši ljudi ga shvaćaju emotivno i razumljivo mi je to. Nitko sretniji od mene kad bi na zimu ljudi rekli, ‘hej, Dino napravio si u Bjelovaru top stvar. Imamo kratki rok, zaista ne znam kako će igrači reagirati, ali zasad je sve u redu, zaista rade dobro nemam niti jedan prigovor. I s upravom je suradnja odlična, nemam nikakvih posebnih zahtjeva, zna se tko što radi, nema iskakanja, možemo puno, a sa svoje strane također ću dati cijelog sebe’, zaključio je Babić.
