Kada je sa samo 15 i pol godina iz rodnog Velikog Trojstva krenula u posjet teti u Njemačku, Jagica Slunjski vjerojatno nije ni sanjala kakve je sve avanture život pripremio za nju. Naime, kako se danas prisjeća, obiteljski posjet se pretvorio u radni koji traje već gotovo pola stoljeća i to, s obzirom na opis posla, prilično zanimljiv.

Posao s 15 i pol godina

-Već sam se četvrtog dana kako dom došla u Njemačku zaposlila u tekstilnoj industriji gdje smo uglavnom preli pamuk. Imala sam svega 15 i pol godina. Bio je to dobar posao i ja sam ga voljela raditi tako da mi je Njemačka služila za rad, a u Hrvatsku samo dolazila na godišnji odmor. No druge godine na zasluženom godišnjem odmoru, otišla sam na proslavu Velike Gospe u Novu Raču i tamo sam upoznala svog sadašnjeg supruga Josipa. Kako su i proslava i moj godišnji brzo završili, morala sam se vratiti u Njemačku, a budući da je moj suprug iz Velike Barne nedaleko od Grubišnog Polja, razmijenili smo adrese i poslali si dva pisma. Iako je on trebao naslijediti obiteljsko gospodarstvo, rekla sam mu da sam ja u Njemačkoj i da može doći za mnom. Ljubav je bila toliko jaka da smo se već 7. listopada iste godine vjenčali iako su nas svi pokušavali odgovoriti od te ideje uz objašnjenje da se ne poznajemo. Nismo ih poslušali, a ove godine ćemo proslaviti 45 godina ljubavi – kaže nam gospođa Jagica koja sa svojim suprugom svaku Veliku Gospu obavezno posjećuje Novu Raču. Nakon vjenčanja ona je nastavila raditi svoj posao, suprug se zaposlio u ciglani gdje je 30 godina vozio kamion. I upravo je taj suprugov posao našu sugovornicu doveo do njezinog novog zvanja.
-Nažalost, tvornica u kojoj sam radila punu 21 godinu je propala, a budući da je zapošljavala oko tisuću radnika, došli su zaposlenici tamošnjeg zavoda za zapošljavanje koji su svima nam tražili drugi posao kako ne bismo završili na cesti. Takva je praksa u Njemačkoj. Ja sam im rekla da bih ja željela voziti kamion što je i njih pomalo iznenadilo pa sam im rekla da se nisam ranije odlučivala na tako nešto jer sam imala dobar posao. Budući da ga odjednom više nisam imala, došlo je vrijeme za novu stranicu u životu i ja sam se odlučila za zanimanje vozača baš kao što je bio i moj suprug – otkriva gospođa Jagica. Ubrzo je završila potrebnu školu i zaposlila se kao vozačica kamiona.

Prvo kamion pa autobus

-Vozila sam kiper od 40 tona i po Njemačkoj razvozila glinu, kamen i šutu. No onda sam dobila prijedlog da idem polagati ispite za vožnju autobusa budući da su se u to vrijeme tražili vozači. Prihvatila sam i 15 godina, sve do prošle godine, sam bila vozačica autobusa na lokalnim linijama. Naime, budući dam sam imala obitelj i bila majka, nisu mi odgovarale višednevne linije, a kako se možete opredijeliti kakve relacije želite voziti, ja sam odabrala lokalne autobuse i na taj način odlično kombinirala obitelj i posao – pojašnjava naša sugovornica napominjući kako je vidjeti ženu za volanom autobusa ili kamiona u Njemačkoj posve uobičajen prizor, no kako je u Hrvatskoj posve drugačija priča.
-Neki dan sam za probu odlučila provozati jedan kamiončić tu po Maglenči, ljudi su se okretali za mnom kao da nikada nisu vidjeli ženu za volanom. U Njemačkoj je to posve drugačije, no i tamo sam morala putnicima pokazati da sa mnom nema šale iako sam žena. Recimo jednom mi je jedan pijani putnik dva dana vozio u autobusu pa sam teći dan odlučila da ga više neću primiti i nisam. Također, imala sam i neugodnu situaciju kada je jedan čovjek maltretirao djevojke u autobusu. Naravno da to nisam mogla dozvoliti pa sam zaustavila autobus, pozvala policiju i pojasnila ljudima da jave na posao da će kasniti jer dalje ne idemo dok ne riješimo problem – prisjeća se gospođa Jagica kojoj je vožnja autobusa, unatoč manjim incidentima, ostala u izrazito lijepom sjećanju tako da se i dan-danas rado sprijatelji s vozačima autobusa kada iz dalekog Ulma putuje u Hrvatsku.
-Kada putujem obavezno vozačima kažem da sam i ja bila vozačica pa se na putu više družim s njima nego s putnicima. Jednostavno je to velika ljubav, a i dana danas uživam u vožnji autobusa, no tu smo ljubav suprug i ja prenijeli i na našu kćer koja je dana, iako je završila školu za administratoricu, vjerovali ili ne, vozačica autobusa. Jedino je sin informatičar, no on pak obožava vožnju na motoru. Evo, vjerojatno je sve to star genetike – ponosna je naša sugovornica koja danas, nakon čitavog radnog vijeka provedenog u Njemačkoj, priznaje kako u početku i nije bilo baš posve lagano.
-Njemački danas pišem, čitam i govornim, no u početku nisam znala apsolutno ništa. Kada sam došla tamo, dvaput je teta išla sam mnom u dućan pa mi je kasnije pisala popise za kupnju, a onda mi je krenula objašnjavati. Rekla mi je ga gledam i kada vidim kravu na tetrapaku, da je to mlijeko ili pak da je zuker cuker i tako sam malo po malo učila jezik. Najviše sam naučila na poslu gdje smo se u početku sporazumijevali i rukama i nogama kada bi netko htio reći da idemo, recimo, piti ili jesti. Također, puno mi je i pomogla škola njemačkog jezika koju sam u početku pohađala po četiri sata. Iako nije bilo lako, danas mi njemački super ide, Njemačka je zemlja u kojoj sam provela svoj život, ali i suprug i ja jedva čekamo vratiti se u Maglenču i ovdje uživati u mirovini – zaključuje naša sugovornica.