Učenjem kontroliranog i odgovarajućeg ponašanja, korisnik terapijskog jahanja razvija jedinstvenu povezanost s velikom i snažnom životinjom, što u konačnici doprinosi razvitku njegova samopouzdanja, povjerenja, koncentracije i strpljenja.
Živjeti u skladu s prirodom, životni je moto Bjelovarčanke Senke Budimir. Velika je to ljubiteljica konja, koja strast prema tim plemenitim životinjama uspješno prenosi na druge. Tako se prije gotovo 25 godina među prvima u Hrvatskoj počela baviti terapijskim jahanjem koje je postalo sastavni dio aktivnosti njezina konjičkog kluba smještenog na imanju u Gornjim Plavnicama, gdje Senka provodi najveći dio svog vremena.

 Paraolimpijac Hudina

-Sve je počelo davne 1993. godine kada sam nabavila prvog konja. Ljudi su mi počeli dolaziti uz molbu da im ustupim konja za terapijsko jahanje. U to vrijeme kod nas nije postojalo terapijsko jahanje pa su naši ljudi odlazili u Mađarsku. Moram priznati da nisam gotovo ništa o tome znala, a kako se dosta ljudi interesiralo odlučila sam se educirati, govori Senka Budimir koja je u međuvremenu postala licencirani voditelj terapijskog jahanja s trogodišnjom edukacijom.

Među 100-tinjak osoba koje su kroz sve ove godine dolazile u Konjički klub Bjelovar na terapijsko jahanje svakako treba istaknuti Slavena Hudinu, Bjelovarčanina i jednog od paraolimpijaca koji je Lijepu našu predstavljao u dresurnom jahanju na paraolimpijskim igrama u Pekingu sada već davne 2008. godine.

-Sjećam se kada je prvi put došao. Upornošću njegovih roditelja i njega samoga jako je napredovao, ojačao je, postao sve samostalniji i samosvjesniji da može. Uporan rad i sati i sati provedeni na terapijskom jahanju pokazali su se najboljom terapijom za Slavena koji se na kraju otisnuo i u sportske vode te s klupskom kobilom Tulisom dogurao do paraolimpijskih igara, prisjeća se naša sugovornica.

Da terapijsko jahanje može uvelike pomoći pri rehabilitaciji i općenito poboljšanju kvalitete života osobama s posebnim potrebama poznato je od davne 1875. godine kada je francuski liječnik Cassaigni koristio jahanje za liječenje različitih oboljenja i primijetio čitav niz pozitivnih terapijskih učinaka. Konji su izrazito društvene životinje koje imaju razvijenu sposobnost percepcije i odražavanja podražaja ljudskog tijela. Podražaj njihanja, koji se prenosi s konjskih leđa na jahača, sličan je ljudskom hodu. Kroz terapijsko se jahanje djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom u velikoj mjeri pomaže i pri poboljšavanju općeg emocionalnog stanja. Učenjem kontroliranog i odgovarajućeg ponašanja, korisnik terapijskog jahanja razvija jedinstvenu povezanost s velikom i snažnom životinjom, što u konačnici doprinosi razvitku njegova samopouzdanja, povjerenja, koncentracije i strpljenja. Uvjerili su se u to supružnici Mirjana i Božidar Kolarić koji već 16 godina iz Nove Rače dolaze sa svojim sinom Mihaelom na terapijsko jahanje u Konjički klub Bjelovar.

-Mihael od rođenja boluje od cerebralne paralize. Kao mali sa dvije tri godine imao je velikih problema s ravnotežom. Nije mogao samostalno sjediti pa smo morali oko njega stavljati jastuke. Pa iako smo svašta probali tek na terapijskom jahanju su stvari krenule na bolje. Nije to išlo preko noći, ali mogu reći da smo riješili problem s ravnotežom i došli do nekih 70 posto uspjeha. Motorički se nije puno moglo napraviti, ali važno je da se takvo stanje s ravnotežom održava, govori Mihaelov otac, ističući i druge prednosti koje je njegovom, danas 23 godišnjem sinu, donijelo terapijsko jahanje.

 Novi prijatelji

Mihael je tvrdi, u Konjičkom klubu stekao nove prijatelje, socijalizirao se i dobio samopouzdanje što je iznimno važno. Jako voli životinje pa odlazak na terapijsko jahanje predstavljala veliko zadovoljstvo ne samo njemu već i njegovim roditeljima.
-Senka nam je puno pomogla i naučila nas tako da nismo trebali pomoć volontera već smo s Mihaelom sami radili i to se pokazalo uspješnim, govori Mihaelov otac. I dok se u drugim klubovima terapijsko jahanje naplaćuje kod Senke je besplatno. Pa iako je riječ o humanitarnom radu, troškova ima i jedva ih pokriva. Prepoznali su to u u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji koja joj pomaže uzdržavanje jednog terapijskog konja. Uskače i Grad kada uzmogne tako da sve to uz druge aktivnosti kluba nekako klapa na zadovoljstvo brojnih korisnika. (a.k.)