U službenom programu ovogodišnjeg 13. ZagrebDoxa, festivala dokumentarnog filma, široj je publici predstavljen dokumentarni film “Kamo idemo”. Film progovara o predrasudama, ali i o teškim temama, usamljenosti i depresiji. Originalnu i zanimljivu priču o životu zagrebačke taksistice na filmsko je platno donijela Bjelovarčanka Lidija Špegar. Najnoviji je to uradak nadarene sugrađanke koji kupi brojne odlične kritike, ujedno i njezin diplomski rad za koji je dobila i Dekaničinu nagradu Akademije dramskih umjetnosti. No, nije to i jedini talent koji posjeduje ta 39-godišnja Bjelovarčanka, trenutačno zaposlena kao asistentica režije na HRT-u. Njezina svestranost se ogleda od malih nogu.

 Ljubav prema dokumentarcima

– U osnovnoj školi sam svirala gitaru, pohađala sam glazbenu školu, a tijekom srednje to se pretvorilo u ljubav prema rock’n’rollu. Tada je popularno mjesto u kojem ste mogli svirati i pjevati bio Tarkus koji mi je zbog toga postao dnevni boravak, uz Birtiju naravno. Kako mi je omiljena pjevačica bila Janis Joplin, ja sam se svojski trudila pjevati kao ona. Rezultat toga je nadimak Janis, poderan glas, jer mi je dugo trebalo da shvatim da se s takvom rašpom trebaš roditi, ali i prekrasne uspomene na ljude koji su me u tome podržavali bez obzira na sve – priča Lidija. Nakon srednje škole odlazi u Zagreb i upisujete novinarstvo, a kasnije stječe iskustvo na televiziji, Radiju 101 i u novinama.

– Ubrzo nakon srednje škole umrla mi je mama, a nakon par godina i tata, tako da sam svoje rane dvadesete provela pokušavajući stati na svoje noge u Zagrebu, što bez podrške roditelja nije bio nimalo lak zadatak. U tom razdoblju prijatelji su me sa sobom povukli na Filozofski, gdje sam jedno vrijeme studirala anglistiku i kroatistiku, ali nije to bilo za mene tako da sam, kad sam se uspjela malo oporaviti od smrti roditelja, upisala novinarstvo koje me oduvijek privlačilo. Međutim, nakon određenog novinarskog iskustva postalo mi je jasno da me samo novinarstvo ne zadovoljava. Još je nešto nedostajalo – uvodi nas Lidija u svoj filmski život. Dokumentarce je voljela, kaže, od malena, ali jasan signal da bi to mogao biti njezin put prepoznala je tek prije nekoliko godina. Od 2012. studira dokumentarnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. “Neke stvari ne treba sakriti” je njezin prvi dokumentarni film, a ubrzo je uslijedio i drugi “Okus skrbi”.

 Bjelovarske teme

– Film “Neke stvari ne treba sakriti” objašnjava zašto je dr. Josip Jagodić, kirurg u bjelovarskoj bolnici, dobio povelju Pravednik među narodima. Premijerno je prikazan na Festivalu tolerancije u Zagrebu, a onda i u Rijeci, Cetinju i Beogradu. Sudjelovao je na Tabor Film Festivalu, Liburnia Film Festivalu te se u nekim školama koristi u edukativne svrhe što me osobito veseli. “Okus skrbi” je namjenski edukativno-dokumentarni film napravljen za Udrugu Igra u kojem mladi iz alternativne skrbi, dakle dječjih, odnosno odgojnih domova i udomiteljskih obitelji dijele svoje iskustvo odrastanja nakon što izađu iz tog sustava – doznajemo od autorice. Multitalentirana umjetnica tu ne staje. I dalje istražuje teme koje bi željela pretvoriti u filmove.

– Kao i u svemu u današnje vrijeme, najveći problem su financije. Što se mene tiče, ja mogu raditi bilo kakav posao samo da imam za pokrivanje osnovnih potreba, ako se onda u slobodno vrijeme mogu baviti filmom. Ali nije to tako jednostavno, ne možete stalno tražiti ljude da rade s vama, a da nisu plaćeni. Tako da je glavni problem pronaći novac kako bi platili ljude, opremu i sve što vam treba za snimiti kvalitetan film. Ne vjerujem da postoji neka određena poruka koju ja odašiljem kada ga napravim. Ja svoj doživljaj stvarnosti uobličen u film ponudim ljudima i nadam se da će oni u tome prepoznati neke djeliće sebe – otkriva naša sugrađanka.