BJELOVAR – Da se završavanje neke od srednjih škola često kosi s izborom konačnog zanimanja, potvrđuje i primjer naše sugrađanke Ane Vrhovski koja se nakon lanjskog okončavanja Komercijalno-trgovačke škole s kojom nije uspjela pronaći posao, na kraju odlučila za sasvim drugačiji poziv. I to onaj koji nema dodirnih točaka s gradivom naučenim u školi, već se još uvijek drži tipično ‘muškim’. Nije Ana poželjela postati kapetanicom aviona ili broda, već poput mnogih njenih prethodnica i vršnjakinja, obući odoru Hrvatske vojske. Tako je za našeg nedavnog razgovora kazala kako su sve njene misli usmjerene na prijavu za vojnu obuku u Požegi. Nakon dvomjesečne obuke, Ana je završila dragovoljno ročništvo što joj, kako sama kaže, širom otvara vrata za put prema daljnjem napredovanju.

Dnevna rutina

-Moguće je ostati i na početnoj razini, ali to ne zadovoljava moje ambicije jer želim postati topnicom i vjerujem da ću već početkom iduće godine krenuti na specijalističku obuku. Dolaskom u Požegu, odmah mi je bilo jasno kako je najbolje zaboraviti „civilne“ dane jer je svaka minuta u tančine isplanirana i za kratko vrijeme dnevna disciplina i ispunjavanje svih zadaća postupno potiskuje neke ranije navike. Brzo sam prihvatila novi način života u kojem od šest sati ujutro do sumraka gotovo nema predaha, ali i shvatila kako se tijekom samo jednoga dana može napraviti toliko toga što za odlaska na počinak izaziva pobjedonosni osmijeh na licu. Nije bilo razlike u obuci između muškaraca i žena, kako bi to netko mogao pomisliti, i svi smo bez iznimke savladavali predviđene zadaće – priča Ana.

Nakon napora, ponos

Spomenut će kako je zajedno s njom zahtjevne vježbe prolazilo i nekoliko desetaka žena od kojih su, istina, neke, kao i muškarci, i odustale, ali ni u jednom trenutku nije pomišljala da će na prvim preprekama „potpisati kapitulaciju“.

-„Stisnula“ sam zube i izdržala sve napore, premda je bilo trenutaka kada su boljele noge i ruke, ali sve sam to pripisivala nekoj prolaznosti koja će me konačno dovesti do cilja. Ipak, najteže su bile hodnje od sedam ili nešto manje kilometara na kojima se nosila 20 kilograma teška oprema, što je mnogima, kao i meni, bilo poprilično iskušenje, no i to je prošlo. Stoga sam ponosno dočekala svečanost na kraju obuke i shvatila da sam zaista „zaradila“ odoru Hrvatske vojske koju ću, nadam se, nositi i ubuduće – na kraju će Ana.