Željko Nimš, legendarni vratar ORK Partizan, prvi je „stranac“ koji je zaigrao za ovaj klub i zbog rukometa doselio u naš grad. Tijekom karijere odigrao je 700 klupskih utakmica i k tome ubilježio 60 nastupa za reprezentaciju bivše države. Rođen je 1950. godine u Sisku i u sedmom razredu osnovne škole počeo trenirati rukomet, a na gol je stao iz „praktičnih“ razloga.

Slučajni golman

-Na nogometu sam „zaradio“ ozljedu i nisam mogao trčati pa me trener poslao na gol. U ono vrijeme tehnika branjenja je bila malonogometna i kako sam već tada bio poprilično visok i „štrljkast“ počeo sam nešto i braniti, ali na drugačiji način. Govorili su mi da „krilatam“ na golu, no sve je manje lopti završavalo iza crte i ustvari ispada kako sam gotovo slučajno pronašao drugačiji način branjenja koji je kasnije postao opće prihvaćen. Nakon upisa u srednju školu nastavnik tjelesnog odgoja Alojz Sever Šujza koji je bio „lud“ za rukometom osniva klub Kemičar, a sa mnom je posebno radio na tehnici branjenja – priča Željko.
Sportska, ali i životna prekretnica dolazi 1969. na turniru AVNOJ-a u Nikšiću na koji je otputovao kao treći vratar i iskoristio pružene šanse, što nije ostalo nezamijećeno.

Autobusom u Bjelovar

-Pokojni Vladimir Smiljanić Babura mi je prišao i rekao kako je razgovarao sa nekim od članova uprave kluba o mom prelasku u Bjelovar. To mi je kao 18-godišnjaku zvučalo nestvarno, ali za nekoliko dana uslijedio je i službeni poziv. Iako sam već počeo studirati na Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Sisku, dolazim u Bjelovar gdje su me trener Seleš i igrači sjajno prihvatili. Ali, kada su Cveba i Albin počeli pucati po golu sa devet metara nisam stigao ni reagirati. Trebalo je vremena za privikavanje, no ipak postajem treći golman igrajući za stipendiju, stan i hranu – nastavlja.
U Bjelovar konačno dolazi krajem srpnja, tri godine stanuje kod obitelji Fochtman koja ga je toplo primila i postupno upoznaje Bjelovar. Zbog tadašnjih propisa pravo nastupa za klub stječe tek početkom 1970., ali uporno trenira. Tako će reći da postaje ozbiljan golman koji je mogao mijenjati tijek utakmica, da bi dvije godine kasnije zaigrao u finalu Kupa europskih šampiona protiv Gummerssbacha, premda je daleko dramatičnije bilo u polufinalu protiv moskovskog MAI-a.

Drama u Moskvi

-Bila je to ustvari repezentacija tadašnjeg SSSR-a, a u Karlovcu smo napravili razliku od sedam golova. U uzvratu Rusi su učinili sve kako bi oni ušli u finale jer se igralo u maloj i nezagrijanoj dvorani, bez televizijskog prijenosa. Naša se prednost počela topiti i kod šest golova razlike za njih, u finišu utakmice dosuđen je penal za MAI. Loptu uzima njihov ponajbolji igrač Kulev i ja mu „skidam“ sedmerac. Što da vam kažem, Rusi plaču, a mi nakon utakmice „ludujemo“ po Moskvi – prisjeća se.
Ipak, s malo gorčine se prisjeća Dortmunda kojeg će pamtiti ne samo po najvećem uspjehu, nego za njega pomalo neočekivanom početku.
-Nitko mi nije rekao da će na vrata stati Bradić i bio sam toliko razočaran da se nisam htio ni zagrijavati. Ipak, kod rezultata 4:2 za Nijemce ulazim u igru, branim sedmerac i nekoliko „zicera“, što je unijelo sigurnost u momčad. U desetoj minuti drugog poluvremena rezultat je bio 13:12 za nas i igrali smo s dva igrača manje, ali odakle god pucali Nijemci nisu zabili i do kraja utakmice sam primio samo dva gola. Imao sam svoj dan – tvrdi Željko dodajući da je utakmicu života odigrao s 21 godinom i do tada branio na samo tri međunarodna susreta.

Majstor za sedmerce

Bez ikakvih primisli prenosim dio uvriježenog mišljenja da su rukometni golmani „posebna vrsta“ igrača jer treba nešto više od hrabrosti stati među vratnice i izlagati se teškoj artiljeriji snažnih vanjskih pucača.
-U moje vrijeme bilo nekoliko izvanrednih igrača. Ipak je najneugodniji bio Rumunj Gruja. Žilav igrač, visokog odraza, ostajao je u zraku duže od protivničkog bloka i tek bi tada pucao. Bili su to razarajući udarci od preko sto kilometara na sat koje je bilo teško zaustaviti. Nikada nisam „čitao“ pucače, nego ih čekao pogotovu u izvođenju sedmeraca. Tako sam protiv Metaloplastike u Šapcu postavio rekord lige primivši iz 16 sedmeraca samo tri gola. Pamtim da se trener Živković u jednom trenutku okrenuo prema gledalištu i uzviknuo:“’Oće ne’ko iz publike da šutira?“ – kroz smijeh će.
Ipak, pomalo neočekivano 1980. kao 30-godišnjak odlazi iz bjelovarskog rukometa, završava fakultet i nakon INE trgovine zapošljava se u Tehnici gdje je kao i u sportu usljedilo novo dokazivanje. Uspješan elaborat o gradnji nove hale koji je prošao „sito i rešeto“ eminentnih stručnjaka odškrinuo je vrata za kasniji ulazak u poslovne vode, ali…

Inozemna karijera

-Dobivam iznenadni poziv nekadašnjeg igrača Kvarnera Ivančića, trenera njemačkog drugoligaša koji se borio za opstanak. Do tada sam tri godine odlazio na rekreaciju i zaboravio kako izgleda rukometni gol. Čuli smo se u ponedjeljak, a ja sam već u subotu, bez treninga počeo braniti i uspjeli smo nanizati osam pobjeda što je bilo dovoljno za spas. Svakog petka sam putovao na utakmice i vraćao se kući, a na kraju sezone je pristigla jedna primamljiva poslovna ponuda koju nisam prihvatio i tu sam napravio veliku grešku – nastavlja.

Titula doživotnog trenera

No, ni tada nije rekao „zbogom“ rukometu jer 1985. prihvaća ponudu tršćanskog kluba Cividin, potom odlazi na Siciliju i dolazi u Modenu gdje ostaje do 1988., a u stručnoj karijeri je stigao do prvog trenera talijanske rukometne reprezentacije.
-Stekao sam titulu docenta na trenerskoj školi, a talijanska federacija mi dodjeljuje titulu doživotnog trenera koju još jedino ima Lino Červar. No, polako ulazim u biznis osnivanjem vlastite tvrtke koju danas sa 45 zaposlenih vodi moj sin Goran, uživam u mirovini, šetnjama i druženjima s „penzićima“. Ne odlazim na rukometne utakmice, a u ovom sportu ionako nemam nikakavih ambicija jer sam već odavno zatvorio svoju rukometnu knjigu – na kraju će.