-Je l’ ona naša ljubazna i uvijek nasmijana magistra možda odselila iz Bjelovara kad je već dugo ne viđam u ljekarni na Korzu – upitala me nedavno s popriličnom dozom zabrinutosti na licu vremešnija sugrađanka. Nije, samo je promijenila ljekarnu, odgovaram, likujući u sebi što sam neočekivano dobio priču za nastavak našeg novog serijala. Jer, ta nasmijana ljekarnica je mag. pharm. Željka Barlović Ferenčak koja je Bjelovarčanima postala gotovo sinonimom za apoteku i nije, kako to mnogi misle, rođena u našem gradu, već „ličkoj metropoli“ Gospiću koji je ipak ostao tek prolaznom stanicom čestih obiteljskih selidbi.

Bjelovarska poveznica

-Roditelji su bili prosvjetni radnici, a kako se tih 50-ih godina službovalo „po dekretu“, nekoliko mjeseci nakon mog rođenja odlazimo u Slavoniju. Tako se nižu Orahovica, Đakovo, Osijek i na koncu Županja, gdje sam krenula u 5. razred osnovne škole i maturirala pa bi se moglo kazati kako je to „moj grad“. Ipak, poveznica s Bjelovarom datira iz ranijih godina jer je 1946. otac Mirko počeo raditi na našoj Gimnaziji zajedno s profesorima Grganićem, Gregurićem i drugima, a predavao je među ostalima i prof. Željku Supančiću – priča Željka.
Slavoniju je počela „udisati“ punim plućima u gradiću koji je u to vrijeme imao tek desetak tisuća žitelja, s naglašenim radničkim „štihom“ i posvemašnjim sivilom unutar kojeg se odrastalo uz knjigu, rijetke posjete jedinom kinu i sporadična večernja okupljanja na korzu.

„Škola“ u kukuruzima

-Županja je dugačka, razvedena od obale Save do Tvornice šećera gdje se nalazila Gimnazija do koje je trebalo dobro „protegnuti noge“. U blizini šećerane sagrađene su tipske kućice za radnike koji su dolazili sa svih strana i uvijek se osjećao animozitet između tog dijela grada i njegovog središta. Oni koji nisu radili bavili su se poljoprivredom, pa su tako i učenici početkom svake školske godine nekoliko dana odlazili na branje kukuruza i vađenje šećerne repe, što nije bilo loše za stjecanje radnih navika i pogled u drugačiji i mukotrpniji način života, premda nam je odlazak na radne akcije bio draži zbog toga što nismo morali ići u školu. Ali, Slavoniju ću pamtiti po vedrim i širokogrudnim ljudima koji su živjeli nekako usporeno i bez žurbe, iako su se i tamo vremena promijenila – dodaje.
Gimnazijski dani nisu prolazili u svakodnevnim izlascima ili odlascima na tada popularne „plesnjake“ i to ponajprije zbog strogog kućnog odgoja, ali i tadašnjeg školskog režima koji je nepojmljiv za sadašnje vrijeme.

Gimnazijska sjećanja

-Za četiri godine Gimnazije u kinu sam pogledala dva filma, a učenici su smjeli ostajati u gradu do 9 sati navečer. Kako smo stanovali u središtu Županje, moj otac je imao običaj prošetati gradom i propitivati učenike deklinacije iz latinskog ili povijesti. Tako je jedno od pitanja bilo kada je okrunjen kralj Tomislav, na što nitko nije odgovorio, iako su sjedili na spomeniku u centru na kojem to jasno piše pa se taj podatak za idući sat morao napisati po nekoliko puta. Kako godine prolaze, nekako me sve više privlači taj grad u kojem sam stekla prva prijateljstva. Zato redovito odlazim na proslave godišnjica mature, premda je posljednja zbog katastrofalnih poplava u Gunji i tom dijelu Slavonije prošla poprilično dramatično. Iako smo se okupili izvan Županje, prodorni zvuci sirena koji su dopirali do nas bili su zastrašujući i nije nam bilo do veselja – prisjeća se.
Nakon nekoliko dvojbi, 1974. upisuje Farmaceutski fakultet u Zagrebu i ponovo se vraća u Županju gdje počinje raditi u Domu zdravlja, ali ubrzo dolazi u Bjelovar, odakle je tri godine putovala u Zagreb zbog, kako kaže, emotivnih razloga.

Osmijeh kao lijek

-Posao sam dobila zahvaljujući magistri Tomić koja je imala razumijevanja za moju situaciju, a uvijek ću pamtiti prvi dolazak na posao i susret s nečim novim i nepoznatim. Bjelovar me dočekao obasjan suncem, sav u zelenilu i nekako sam osjećala kako bi ovdje bilo lijepo živjeti, što se na kraju i ostvarilo. Sve je nadohvat ruke, bez one stresne velegradske jurnjave, i ni pod koju cijenu ne bih Bjelovar mijenjala za Zagreb. Kako sam odrasla među ljudima sličnog mentaliteta, nije bilo onih klasičnih problema adaptacije i prihvaćanje je bilo obostrano. Znam da ljudi primjećuju moju vedrinu i nasmiješenost, ali kako sam loša glumica to zaista nije izvještačena poza, već iskazivanje zadovoljstva poslom kojeg radim i osjećaja da na neki način pomažem ljudima. Svakog pacijenta ne doživljavam samo kao osobu „s druge strane pulta“, već ljudskim bićem koje nosi svoje probleme. Puno je starijih ljudi koji, znajući da ih neću odbiti, vole popričati, požaliti se na svoje tegobe, i zašto im ne pružiti malo ohrabrenja – domeće Željka.
Ali, našu „apotekaricu“ nećete vidjeti samo u ljekarni, već i u zboru i tamburaškom orkestru bjelovarskog HORKUD-a Golub, čija je predsjednica od 2013. godine.

Tamburica i pjesma

-Glazbu volim od djetinjstva, a kako je u Županji teško pronaći nekoga tko ne svira tamburicu, i ja sam savladala taj instrument. Ljubav prema glazbi mojoj generaciji je usadio nastavnik Smail Gagić koji je došao iz Dervente, a njegova kasnija učenica je bila i popularna Indira Vladić iz Colonije, tako da se mogu hvaliti da smo imale istog glazbenog pedagoga. Društvo Golub je moj „drugi dom“ već punih 14 godina, što u odnosu na neke druge članove nije predugo, ali glazba i druženje me i nadalje ispunjavanju, čine sretnijom i zbog toga vjerujem da će i ova priča koja me tako čvrsto veže uz Bjelovar još dugo trajati – na kraju će.