Da je unutar našeg zdravstvenog sustava još dosta „praznog hoda“ kojim se izravno utječe na njegovu financijsku snagu, potvrđuju brojne nelogičnosti, uključujući i potrošnju lijekova. Ogleda se to u slučajevima kada za pojedine lijekove jednostavno nema novca, dok se s druge strane milijuni kuna doslovno „bacaju u vjetar“ prepisivanjem terapija za čiju provjeru u pacijenata ni liječnici, ali ni ljekarnici nemaju učinkovit sustav. Tako već godinama bujaju kućne ljekarne s popriličnim zalihama, čija ishodišta precizira mag. pharm. Željka Barlović-Ferenčak.

Osobna terapija

-Prema aktualnim propisima u nas, za razliku od nekih drugih daleko bogatijih zemalja, nije predviđeno „razbrajanje“ lijekova prema potrebi pacijenata, čime se potvrđuje duljina trajanja terapije, već ljekarnici izdaju originalna pakovanja. Tako se često događa da se neki pacijenti, primjerice, za uzimanja antibiotika, nakon nekoliko dana osjećaju bolje i prestaju s terapijom, a nepotrošene tablete čuvaju. Istodobno, dio njih ne poštuje liječničke upute o dinamici korištenja lijekova, ali ih bez obzira na to redovito podižu. Jedini izlaz iz ove situacije koja itekako košta naše zdravstvo je individualizirana terapija u kojoj se lijekovi izdaju na ime i prezime pacijenata, no za taj proces je potrebno pripremiti i neke zakonske preduvjete – smatra mag. Barlović Ferenčak.

Što se sve događa u tom dijelu zdravstvenog sustava potvrđuje i primjer pacijentice koja je u ljekarnu donijela punu vreću neotvorenih pakovanja inzulina, vrijednog nekoliko tisuća kuna, pri čemu nije ostala usamljena.

Dvosjekli mač

– Teško je utvrditi je li riječ o ignoriranju njihova uzimanja ili promjeni terapije, ali sve više svjedočimo sličnim slučajevima. Dodatni problem je u tome što se i tako predani lijekovi, bez obzira što su prema roku trajanja valjani, ne mogu vratiti u prodaju, već ih tretiramo kao otpad i zbrinjavamo. Naime, nemoguće je utvrditi jesu li poštivane mjere njihova čuvanja kako je to propisano deklaracijom proizvođača, a kako su lijekovi specifična roba, u njihovu prometu nema izuzetaka. Ovakvi primjeri su tek dio piramide neiskorištavanja lijekova jer je nemoguće utvrditi koliko je onih koji su ih umjesto pohrane u ljekarnama gdje postoje posebne košarice, jednostavno bacili u smeće – dodaje.

Istodobno, zakonski propisi obvezuju ljekarne na preuzimanje neiskorištenih lijekova iz kućanstava, što u godišnjim iznosima čini povelik izdatak i djeluje pomalo demotivirajuće na širenje svijesti o zbrinjavanju farmaceutskog otpada. Potvrđuju to i podaci kako je količina sakupljenih lijekova u Hrvatskoj daleko ispod europskog prosjeka, premda je prema izvješću Agencije za zaštitu okoliša, 2015. godine prikupljeno 3.247 tona opasnog medicinskog otpada.