Rijetka su radna mjesta u Bjelovaru za koja bez razmišljanja možete reći da za njih postoji idealan kandidat. Jedno od njih mjesto je ravnatelja Kulturnog i multimedijskog centra, a idealni kandidat je, složit će se svatko tko je više od dvaput bio u kinu, Denis Hladiš. Denis je zaštitno lice DOKUarta, koji nam jednom godišnje, a u zadnje vrijeme i češće, donosi privilegiju da pogledamo ono najbolje što se nudi u svijetu dokumentarnog filma, i tako već 13 godina. Koliko mu je stalo do kina, pokazao je na vlastitoj stražnjici, kada je organizirao tiskovnu konferenciju kako bi upozorio na kašnjenje u izgradnji, a pogotovo u organizaciji budućeg Kulturnog i multimedijskog centra.

Njegov akt odmah je shvaćen, a u provinciji drukčije ne može niti biti, kao pobuna protiv establišmenta. Osim što je zadobio etiketu buntovnika, odmah je, za svaki slučaj, fasovao i krivičnu prijavu. Eto, nek’ se nađe.
Denis je tako postao politički nepoćudna osoba – naivno je krenuo u bitku za one rijetke Bjelovarčane kojima je stalo do kulture i odmah naletio ustima na čizmu.

Stoga, bez obzira na sve zasluge koje mu se mogu objektivno pripisati za razvoj ljubavi Bjelovarčana prema filmu, politici je mnogo bitniji onaj dio o nepoćudnosti. Svojeglavost je luksuz kojeg si nijedna stranka ne može priuštiti. Svi imaju biti kuš, slušati naredbe i potpisivati što god im se podastre pod nos. A to hoće li netko dobro ili loše voditi KMC, hoće li se ustajati i lijegati misleći na razvoj bjelovarske kulture, potpuno je nebitno. Dokle god se može zaposliti neki stručnjak stranačkog univerzalnog profila, bez obzira što mu je jedino iskustvo to što je dvaput bio u kinu, svi u politici mogu mirno spavati. Slično kao u Komunalcu – tko zna otvoriti vodu, ispunjava sve uvjete da bude član Nadzornog odbora.

Promatrajući svijet iz te perspektive, loš kadar jednostavno ne postoji. Ako si dovoljno inteligentan da se učlaniš u stranku, bit ćeš dovoljno inteligentan da vodiš kino. Gdje ćeš ga odvesti, to je nebitno, već ćemo pronaći neki izgovor.