Đuro Bodalec (64) iz Plavničkih Vinograda jedan je od onih radnika koji su se „oženili“ s poduzećem, iskazujući mu vjernost sve do mirovine. To je onaj dio radnog vijeka koji se uz marljivost najčešće naziva lojalnošću, pa bez obzira što je u više od polovice vlastita života trebalo „pregrmjeti“ i neke teške godine. Ali je na kraju ipak izdržao do posljednjeg radnog dana i, danas ne razmišljajući o tome hoće li sutradan do posla biciklom ili pješice, uživa u krugu obitelji „grickajući“ skromnu mirovinu. Tako je Đuro, bila zima, padala kiša ili peklo sunce, punu 41 godinu u bjelovarskom Komunalcu praznio kante za smeće, a u neka davna vremena prao gradske ulice.

 „Umivanje“ grada

– Počeli bismo oko devet sati navečer i završavali iza tri ujutro. Prali smo korzo i sve ostale glavne ulice, da bismo već ujutro ponovo na „kantama“ odradili dnevnu smjenu. Nitko se nije tužio jer je plaća bila pristojna, i što je najvažnije, redovita. Ali, svatko tko misli da je raditi na održavanju čistoće grada lagano, griješi – kaže Đuro, podastirući vlastitu zdravstvenu sliku. Na godine provedene u nimalo zahvalnom poslu danas ga opominju bolovi u kičmi, koljenu i kuku, a nadasve desna ruka, koju jedva podiže iznad ramena.

-Sve su to „ožiljci“ koje nosim, ali i dokaz kako se na poslu nikada nisam „štedio“. Pamtim vremena kada smo smeće tovarili na kamionske prikolice i odvozili ih na tadašnje odlagalište u Grgincu i dolazak prvog kamiona koji je sam podizao kante 1975. Tada smo mislili kako je to „kraj svijeta“, ali i tim strojevima je trebala ljudska ruka bez koje su ipak nemoćni. Oni koji nas se sjećaju, iz davnih godina pamte naše gumene čizme i, za razliku od danas, neprikladnu odjeću. Ali, što ćete, takva su bila vremena. Tadašnji šefovi nisu baš previše brinuli jesmo li mokri od kiše ili nam se studen uvlači u kosti, ali i to smo preživjeli – dodaje.
Dugačka je niska Đurinih priča s čime se sve susretao obavljajući ovaj posao na koji mnogi, ne shvaćajući njegovu težinu, gledaju s podozrenjem, no ipak iz sjećanja ne može izbrisati neke prizore koji su ostali duboko urezani u njegovo i pamćenje njegovih tadašnjih kolega.

 Jutarnji horor

– U početku smo se čudili onome što sve ljudi odbacuju u smeće. Bilo je tu sijaset dobrih stvari koje su se još mogle iskoristiti, ali sam po prvi puta ostao šokiran kada sam u jednoj u kanti 1975. godine pronašao mrtvo novorođenče. Nekoliko dana me proganjao taj prizor, a kasnije mi se isto dogodilo u još dva navrata, i bolje da vam ne pričam kako sam se tada osjećao – priča Đuro.

Više od 41 godinu iz Plavničkih Vinograda je na posao u Bjelovar odlazio biciklom, a kako je izračunao jedan od njegovih kolega, „na pedalama“ je već nekoliko puta obišao zemaljsku kuglu. Zbrajajući i sve smjene koje je „odradio“, Đuro kaže kako je možda stigao i do Mjeseca, ali sada mu je najvažnije što unatoč narušenu zdravlju još uvijek „izaziva“ godine. Jer, nitko prije njega radeći toliko dugo „na kantama“ nije dočekao svoje mirne godine. Svi su „otišli“ ranije.