Iako u našim krajevima nisu toliko česta, polja suncokreta ovih su dana dosegla svoju puno ljepotu. Riječ je mahom o proteinskom suncokretu budući da bi proizvodnja uljnog suncokreta bila više neisplativa nego isplativa zbog velike udaljenosti uljare za preradu. Zato je ovaj proteinski vrlo izdašan za prehranu stoke zbog čega se njegovoj proizvodnji u posljednje vrijeme okreće i sve veći broj naših poljoprivrednika. Davnih dana ih je prepoznao i Zlatko Budrović iz Babinaca nedaleko od Velike Pisanice koji je prve suncokrete posadio još prije više od 15 godina. Kako otkriva, ništa ne nosi u otkupne centre, već čitav urod ostavlja za potrebe prehrane svoje stoke.

-Suncokret je odlična kultura jer ga sami meljemo i slažemo smjesu za stoku. On je odličan nadomjestak za soju koja ima najviše proteina, no dosta je skupa budući da se mora i termički obrađivati. Kod suncokreta toga nema, ujesen ga iskombajniram, on je relativno suh, stavimo ga na tavan i miješamo sa žitaricama i kukuruzom te meljemo – pojašnjava naš sugovornik koji trenutno ima 75 grla stoke od čega je 38 mliječnih krava, a ostalo su junice, bikovi i telci.

Poljoprivredni početak

-Nekada smo bili daleko od tog broja. Naime, nakon što se raspala firma u kojoj sam radio kao kovinotokar, radnici su ostali na cjedilu. Budući da se od nečega moralo živjeti, odlučili smo se okrenuti poljoprivredi iako su moji predjed, djed i otac bili kovači. U obitelji smo imali tek pet i pol jutara zemlje, dvije krave, dva muška teleta i traktor iz 1956. godine od 30 KS. Budući da smo se u to vrijeme i vjenčali, umjesto da odemo na medeni mjesec, od novca koje smo dobili za svatove supruga i ja smo si kupili po jedno žensko tele i tako je sve krenulo – kaže Budrović koji danas ima 87 i pol jutara zemlje, desetke grla stoke i različitu mehanizaciju. Ipak, nakon svih tih godina uloženih u poljoprivredu, napominje kako su naša poljoprivredna gospodarstva na rubu propasti.

-Mljekarstvo nam je osnovna djelatnost, no trenutno živimo od tova junadi. Ostavljamo muške telce simentalaca pa godišnje imamo desetak bikova za prodaju. Naime, cijena mlijeka je mizerna, a ne pomažu ni dugovi koje prema nama imaju otkupljivači. Osnovna cijena je 1,90 kuna, a maksimalna 2,40 kuna po litri tako da smo sada 30-ak lipa u minusu po svakoj litri mlijeka, a da bismo bili na nuli ona bi trebala iznositi barem tri kune – napominje naš sugovornik kojemu su i danas svježa sjećanja na vrijeme kada su za istu tu količinu mlijeka na njegovom gospodarstvu dobivali i 4,20 kuna.

Nekad i sad

-Tada smo išli na prosvjede jer je cijena bila neizdrživa, a sada nemamo ni kome prosvjedovati jer nas Ministarstvo više ne može zaštititi. Uvozimo svašta, a izvozimo svoje, gotovo pa eko mlijeko po nevjerojatno niskim cijenama pa Francuzi hrane svoju djecu našim mlijekom, a mi svoju njihovim praškovima. Naravno, ne želimo mi nešto što nam ne pripada. Neka nam samo plate ono što smo smo radili i zaradili. Ne trebaju nam čak ni poticaji pa da govore da smo nečiji teret, samo želimo poštenu cijenu za naš rad. U suprotnom ćemo svi propasti. Sada imamo i mehanizaciju i zemlju i stoku, no tek sada ne možemo živjeti. Željeli smo nešto priskrbiti i za svoju djecu i unučad da ne moraju kretati od nule kao i mi, no to ne možemo. Očekujemo puno od ministra Tolušića jer je do sada napravio neke dobre korake, no koliko će on moći napraviti za nas poljoprivrednike u budućnosti, ovisi ponajprije o zaleđu koje mu je potrebno – ističe Budrović prisjećajući se nekih sada već davnih vremena u poljoprivredi.

-Na tavanu sam imao četiri tone pšenice od prošle žetve i pšenicu s još 22 jutra. To sam iskombajnirao, prodao i za taj novac kupio novi traktor s kabinom. Bilo je to prije 30-ak godina. Tada se od poljoprivrede moglo dobro živjeti, a bilo je dobro i sve do vremena prije prosvjeda, no daleko je to od današnjice. Danas živimo iz dana u dan, a tome se nismo nadali – zaključuje naš sugovornik.