Prostor omeđen Winterovom, Mihanovićevom i Livadićevom ulicom shvaćen je u urbanista i arhitekata početkom 80-ih idealnim mjestom za izgradnju stambeno-poslovnih objekata okruženih u unutrašnjosti zelenim prolazima i oazama za odmor, razgovore i dječju igru. U stvari, radilo se o nekoj vrsti pješačkog trga i graničnoj zelenoj zoni prema nespretno ukomponiranim objektima nekadašnjeg „5 maja“ odnosno paromlina, koji se nekih davnih godina nalazio gotovo na periferiji, a danas u središtu grada. Tako je 1981. započela prva faza izgradnje s nizom od tri četverokatnice u Winterovoj ulici, i u dvorištu osmerokatnicom u kojoj je polovica prizemlja bila namijenjena dječjem vrtiću, a preostali dio predviđen za poslovne svrhe. To je u stvari značilo da je Bjelovar u prvoj fazi gradnje dobio 159 novih stanova, od čega njih 59 u osmerokatnoj zgradi, a ukupna vrijednost investicije iznosila je 200 milijuna dinara.

Filipović kasarna

Dio je to novinskih napisa o počecima gradnje posljednjeg velikog bjelovarskog stambenog bloka u samom središtu grada. Stariji čitatelji se vjerojatno sjećaju kako je Winterovom (današnjom Franjevačkom) dominirala dugačka i poprilično zapuštena zgrada Filipović kasarne, pretvorena u skladišta, a u Mihanovićevoj, neposredno do ulaza u današnju Preradu, opasana zidom isticala se zgrada Sekretarijata za narodnu obranu, koja je kasnije postala sjedištem Teritorijalne obrane. To je bila jedna od nepopularnijih zgrada jer je ulazak u nju za mnoge tadašnje mladiće značio kako im se uskoro „smiješi“ odlazak u vojsku, a nakon povratka i česti odlasci u rezervu. No, ograđeno zemljište sa građevinskim skelama i uzdizanje nečeg novog pobudili su pozornost, ne samo budućih stanara, nego i građana, pri čemu su posebno isticani pojedini tehnički podaci o zgradama.

Ispred vremena

Tako je jednom od inovacija u odnosu na dotadašnji načih gradnje isticano to što će krovišta na nizu četverokatnica biti kosa i prekrivena crijepom, dok će se potkrovlja koristiti za stambeni prostor, pa se u ovom slučaju može govoriti o peterokatnim objektima. Navodi se i kako su četverokatnice građene opekom i sadrže armirano-betonske stupove, dok je osmerokatni objekt građen od betona, poput zgrade današnje Erste banke, pri čemu se posebno naglašavalo i uvođenje sustava ugradnje polugotovih međukatnih konstrukcija. Naime, već gotovi elementi koje je u svojim proizvodnim halama izrađivala „Tehnogradnja-Intermont“, dovozili su se na gradilište i ugrađivali u četverokatne objekte, što je značilo dokidanje mukotrpnog posla „šalovanja“. Jednostavno rečeno – racionalizacija na djelu.

Useljenje u prvu zgradu s brojem 11 s nestrpljenjem je na adresi jedne od kuća na Vojnoviću očekivao i Franjo Jezerčić, koji je u prosincu 1982. bio među prvim stanarima. Stan je kupljen na kredit uz učešće njegovog tadašnjeg poduzeća PTT i, kako danas kaže, nije pogriješio u odabiru.

-Bez sumnje govorimo o kvalitetno napravljenoj zgradi, ponajprije zbog posebne toplinske zaštite koja se u ono vrijeme nije često koristila na stambenim zgradama. Rije

je o 30 centimetara zida, dva centimetra stiropora i fasadnoj opeci, što je već samo po sebi smanjivalo račune za energiju, a nakon ugradnje razdjelnika troškovi su svedeni na minimum. Uz to, veličina stanova odgovara starim standardima što za sve kategorije znači i nešto veću „kvadraturu“ od današnje, a odlikuju se dobrim rasporedom i prostranošću, što dodatno podiže kvalitetu stanovanja – kaže Jezerčić.

No, nije baš sve tako idealno kako se možda u prvi mah čini jer stanari već godinama muče muku s parkirališnim prostorom, čemu je ponajviše „kumovao“ tadašnji zakon koji nije predviđao jednak broj stanova i parkirališta.

-To je dugogodišnji problem koji smo u nekoliko navrata bezuspješno pokušavali riješiti postavljanjem rampi pa u stvari možemo govoriti o javnom parkiralištu u vlastitom dvorištu. O kakvom je problemu riječ, potvrđuju podaci da se u zgradama nalazi 330 stambenih jedinica, a u stanovima živi preko 1.000 stanara od kojih možda svi nemaju automobil, ali većina svakako da – domeće Jezerčić.

Krajem 1982. u istu zgradu se uselio i Stjepan Gudlin, aktualni predstavnik stanara koji dobro poznaje svaki kutak 11-ice, ali se prisjeća i prvih godina stanovanja.

Liječnici,profesori, radnici…

-Useljavanje nije išlo tako brzo, pa je prve dvije godine bilo praznih stanova koje su dobrim dijelom kupovala tadašnja poduzeća, dok smo u našoj zgradi gotovo svi starosjedioci. S godinama smo izgradili dobrosusjedske odnose što je također važan dio kvalitete stanovanja. Struktura stanara je raznolika pa, primjerice, u našoj zgradi imamo pet liječnika, a u ostalim zgradama stanuju i profesori, pravnici i radnici, tako da se zaista radi o poprilično raznolikim kategorijama – kaže Gudlin.

Dodaje i kako su do sada napravili etažiranje svih stanova i stavili u funkciju podstanicu za grijanje što podrazumijeva znatne uštede, a trenutno ih najviše zabrinjava drveće u dvorištu čije korijenje radi poprilične štete na betonskim cijevima za kanalizaciju.

Neki od dugogodišnjih stanara potvrdili su kako, unatoč popriličnom broju godina provedenih na istom prostoru, gotovo da i ne poznaju susjede iz drugih zgrada, već su ponajviše povezani s onima iz vlastita stubišta.

Drugi pogled

-Možda je razlog tome povećan broj odlazaka starih i dolazaka novih stanara, ali s obzirom na broj žitelja, teško je očekivati neku veću prisnost, osim pozdrava ili svakodnevnih susreta u nekoj od obližnjih prodavaonica. Tako se znalo događati da su pojedini stanari zajedno radili u nekim tvrtkama, a nisu znali da stanuju u istoj zgradi, ali na različitim katovima – kaže jedan od naših sugovornika.

Možda upravo ovaj primjer ilustrira dio života u velikim stambenim blokovima koji su u izvjesnom smislu velike kuće, ali s previše soba. To nimalo ne umanjuje ostale pogodnosti ovog načina stanovanja. To vrijedi i za Winterove zgrade, sa čijih prozora neki gledaju u silos, a drugi u sijaset vrijednih gradskih detalja iz kojih se može iščitati dio prošlosti i osjetiti stvarnost koja ponekad izgleda drugačije ili barem neobičnije.