Sve što trebam znati o tome kako živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam još u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta. A evo što sam naučio: Sve podijeli s drugima! Igraj pošteno! Ne uzimaj što nije tvoje! Kad nekoga povrijediš, ispričaj se! Svaku stvar vrati tamo gdje si je našao! Ne zaboravi da čudo postoji…!

Te riječi napisao je u jednoj od kratkih priča američki pisac Robert Fulghum, držeći da ukupno 13 kratkih zaključaka pomažu u dostojanstvenom prolasku kroz život. Bilo je to krajem 50-ih godina, kada je u Bjelovaru postojala preteča vrtića, „dječje obdanište“ u okviru društva Naša djeca, otvoreno 8.ožujka 1946. godine, s prvih sedmero mališana, koje je vodila Dana Paripović. Vrata barake na današnjem parkiralištu u Mihanovićevoj bila su otvorena za svu djecu, kao i kasnije u „pravom“ vrtiću koji je te 1948. godine smješten u jednu od zgrada na Kvaternikovu trgu. Iako u to vrijeme još nije radila u ovoj ustanovi u koju je s Dječjeg odjela bjelovarskog Medicinskog centra došla 1964., tih se godina prisjeća i Evica Jurjević, jedna od najpoznatijih bjelovarskih „teta“.

 Prve odgajateljice

-Boravak djece među kojima je bilo i seoske, dobrim dijelom je financirala općina, kako bi se roditeljima smanjio izdatak. Istina, sve je odisalo skromnošću. Peći na drva ložila je Barica Tvarok koja je za zimskih mjeseci dolazila u ranu zoru, kako bi mališane dočekale tople prostorije. Već tada vrtić je pohađalo stotinjak djece, pa je kasnijih godina dio njih izmješten u baraku koja se nalazila na mjestu današnje „zubarije“. Premda se radilo o pomoćnom smještaju, nitko nije prigovarao – ni roditelji, niti „tete“, a ponajmanje vrtićarci. O njima su u to vrijeme i nešto kasnije brinule Tina Čuić, Evica Zimonja, Ljubica Vukmanović, Milica Vukašinović, Jelena Šoronda, Alenka Jandroković te Blanka Marušić i Katica Sobota – prisjeća se „teta“ Evica.

 Ublažavanje razlika

Za tadašnje klince, ali i generacije koje su dolazile „u njezino vrijeme“, kazat će kako su bili zaigrani, poslušni, voljeli slušati priče i nadasve uživali u igrama na otvorenom. No, „upijali“ su i nova znanja koja su im odgajateljice nesebično prenosile. Živjelo se skromno, što se moglo prepoznati i na gotovo uniformiranoj odjeći mališana. Kod ponekih su ipak bili vidljivi dublji tragovi siromaštva. Stoga su nešto imućniji roditelji nesebično poklanjali odjeću, čime bi se ublažile razlike među djecom. A posebna priča bila je – hrana.

Vrtićki jelovnik

-Djeca su jela jednolične obroke koji su se najčešće sastojali od tjestenine i variva. Jelo se slasno i bez prigovora. Ipak sam s ondašnjim pedijatrom dr. Brankom Končarom pokušala obogatiti jelovnik raznovrsnijom i zdravijom prehranom s više povrća. U tome smo za kratko vrijeme i uspjeli jer su djeca brzo prihvatila kulinarske novotarije u svojim „porcijama“. Jedna od posebnosti vrtića bila je i ta, što su nam prije podne pristizali i osnovci od prvog do trećeg razreda, pisali bi zadaće do ručka i poslije odlazili kući, dok su učenici viših razreda dolazili samo na ručak – dodaje naša sugovornica.
Kako je grad rastao, povećavao se i broj roditelja kojima je vrtić bio jedinim izlazom, pa nije bilo neoubičajeno da ga „pohađaju“ i oni koji još nisu ni prohodali.

Mjesta i za bebe

-Samohrana majka dvoje djece iz „Tome Vinkovića“ donijela je jednoga jutra 18- mjesečnu bebu jer ju nije imala kome ostaviti. Bilo je sasvim prirodno da uslišimo njezine molbe i prihvatimo dijete. Beba je ubrzo postala naša ljubimica koju smo brižno pazili i tako sve do treće godine, kada je stasala do „prave“ vrtićarke. Ipak, posebno se sjećam slučaja curice iz Predavca po koju nitko nije došao. Nije bilo druge, nego da je suprug i ja odvezemo kući. Dugo vremena nakon toga, slučajno sam srela sam ženu koju nisam poznavala. No, ona me iznenadila, ali i duboko ganula rečenicom: Ja vas poznajem! Moji mama i tata nisu došli po mene u vrtić, a vi ste me sa suprugom dovezli kući – priča sa suzom u oku koja ju, kaže, iznenadi pri svakom spomenu na neizbrisivu povezanost s mališanima kojima je u vrtiću bila „druga mama“.

Prisjeća se i nekih klinaca, danas odraslih i poznatih Bjelovarčana, poput dr. Maria Ivanuše, novinara Sanija Lukića i Marijane Kranjec, radijske i TV voditeljice Barbare Kolar, arheologa Gorana Jakovljevića ili dr. Mislava Klobučića.

-Često susrećem „svoju“ djecu i to su za mene uvijek dirljivi trenuci u kojima se prisjetim i mnogih drugih, posebice njihovih „velikih“ misli ili izjava. Kada su neki od njih dolazili u mračna jutra kazali bi: „Teta, makni mrak!“ ili za šetnji pitali: “Može li nebo pasti?“ Ponekad bi uputili i ozbiljnu opomenu: „Teta, sve ste nam postavili na stol, a niste dali žlice“! To samo potvrđuje međusobnu prisnost koja se strpljivo gradila u ovom odgovornom, nimalo lakom, ali beskrajno plemenitom poslu – domeće naša sugovornica.
Mališani su dolazili sve do 1973. kada je na Matoševom otvoren Dječji vrtić „Ivica Brožić“ koji je pohađalo 500 djece u sedam odgojnih skupina.

 Novi vrtić

-Bilo je to nešto novo, moderno i potpuno drugačije od staroga vrtića. Didaktička opremljenost bila je na visokoj razini, što je omogućavalo i nove pristupe u radu koje su uz moju malenkost zdušno prihvatile i ostale odgajateljice: Milica Vukašinović, Alenka Jandroković, Zrinka Lneniček, Ružica Brestovečki, Danica Kranželić, Pepica Vinković, Slobodanka Varjačić i Mirjana Đurić. Deset godina kasnije, otvorene su nove dječje jaslice u Frankopanskoj, gdje su radile Ankica Jagodić i Dubravka Hađasija, a godinu dana potom i u Vinterovoj. Ali, pričajući o prošlosti vrtića moram spomenuti i našeg dugovječnog direktora Iliju Jurkovića koji je sebe ugradio u godine od prvih početaka i odradio lavovski dio posla u gradnji nove zgrade. Svi su ga voljeli, djeca, roditelji, suradnici… Često je znao i zamijeniti kolegice i ništa mu nije bilo teško. Jednostavno, on je cijeli svoj život posvetio djeci koju je neizmjerno volio – na kraju će „teta Evica. (Č. Rosić)