U životu je možda najteže nositi se sa samoćom. Pravi su sretnici oni koji unatoč takvoj sudbini uspiju pronaći razlog da svako novo jutro iščekuju s jednakim žarom. Božici Miljević s bjelovarskog Vidikovca je to pošlo za rukom. U 80. godini života pronašla je potpuno novi smisao svoga postojanja. Diže se i liježe s perom u ruci, piše poeziju, sve odreda po sjećanjima i dogodovštinama iz mladosti. Danas su joj 83 godine i iza sebe ima 2600 napisanih doživljaja, šala i pjesama, raznih oblika pisanog sadržaja kojim uveseljava sve oko sebe. Za tri godine spisateljskog staža potrošila je, kaže, čak 20 penkala, a broj ispisanih stranica više ne može niti pobrojati.

Teka pod jastukom

– Svake večeri ono što napišem preko telefona čitam zetu u Rogoznici. On mi pomaže i podržava me u tome. Nekako sam sigurnija kada čujem što on misli, a radujem se kada s druge strane čujem i smijeh do suza, često mi i plješću. Neka ja njih uveseljavam, volim što slušaju moje zapise i u njima pronalaze i oni razloga za sreću – neviđenim optimizmom i dobrotom zrači naša sugovornica. Sretna je, priča, unatoč teškom životu koji je imala ranije. Od kuda joj spisateljski dar ne zna. Samo je jednog dana uzela papir i olovku i počela pisati, i to upravo kada je bila kod kćeri u Rogoznici.

– Volim raditi u vrtu i oko kuće i kada sam došla k njima bojala sam se da će mi biti dosadno. Oni su mi rekli neka čitam knjige, ali ja sam kao iz puške ispalila da neću čitati već ću pisati pjesme – priča baka Božica. Ispočetka je bilježnicu po povratku u svoj Bjelovar skrivala ispod jastuka jer joj se činilo da je sramota da netko dozna kako jedna starica u toj dobi piše pjesme. No, danas je puno hrabrija.

– Nešto radim i odjednom mi naiđu riječi. Sjednem i zapisujem ih. Nekada se probudim i usred noći sjednem i pišem. Isprva su se susjede brinule zašto kod mene tako dugo svijetli, ali sada i one znaju razlog – priča baka Božica ne skidajući osmijeh s lica. Voljela bi, priznaje, da netko od izdavača prepozna vrijednost njezinog pisanja i objavi, pa makar i koji naslov, ali ako se to i ne dogodi, kaže, neće biti tužna. Sigurna je da će njezini sve to brižno čuvati i čitati po nekoliko puta. Uostalom, svjesna je da je njezino pisanje kreativni odgovor i spasonosna terapija za samački život koji ju je zadesio prije 13 godina.

Životno iskustvo

– Rođena sam Podravka i u Bjelovar sam se udala. Nije me život mazio, ali ja svejedno imam snage i dan danas još radim u vrtu i bez problema držim kuću čistom. I moju prvu pjesmu sam nazvala “Lovac bez puške”. U njoj opisujem sebe kada sam golim rukama uhvatila divljeg zeca. Nema toga što ja nisam znala ili mogla napraviti. Šest puta sam u životu pobjeđivala. Dok sam bila mlada glumila sam u igrokazima, uvijek sam dobivala glavnu ulogu i svi su hvalili moju glumu. Nije mi bio problem niti pohrvati se, tada bih isto pobijedila i od gazde Mađara kod kojega smo mlatile raž zaradila kokošku nesilicu – u dahu nam je ispričala Božica tek jednu malu crticu iz svoga života, koju je, naravno, već pretvorila u stihove.