Unutar svakog dijela grada ili naselja u koje smo do sada „zavirili“ otkrivali smo lica i naličja iza kojih se skriva tek niz kuća ili zgrada pored kojih svakodnevno prolazimo. Tako je i ovoga puta s Vojnovićem. Premda se njegovo spominjanje uglavnom povezuje s vojnim kompleksom, povijest ove bjelovarske uzvisine, čiji je glavni put od samoga nastanka Bjelovara vodio prema Zagrebu, ali i okolnim naseljima, otkriva i neki, u mnogim dijelovima zaboravljeni okvir o tom, danas pitomom dijelu koji je preživio brojna nemirna vremena. Po tome, upravo Vojnović može svjedočiti kako se od nekih prvotnih uživanja na čistom zraku uz šetnje parkom, stjecajem okolnosti počeo pretvarati u dio grada gdje je pored ostalog „carovala“ vojska, ali se i gubili životi.

Uređeno zelenilo

A kako je sve počelo? Naime, katastarski plan s kraja 19. stoljeća prikazuje još jednu zelenu površinu uz današnju ulicu Matije Gupca, pod nazivom Gaj Franje Josipa. O tom hortikulturnom zahvatu malo je podataka, osim da je nastao nakon razvojačenja grada, i to neposredno uz posjede vojnog časnika Đure Vojnovića po kojemu je i dobio ime, i nekadašnje plantaže dudova svilca uz koju je izgrađen novi put s drvoredom, današnjeg naziva Ulica Matije Gupca. Gaj je ujedno bio i najveća uređena zelena površina na području grada, a naziv je zadržao do početka 20. stoljeća, No, još neke detalje otkriva i nekadašnji ravnatelj Državnog arhiva u Bjelovaru Željko Pleskalt, inače dugogodišnji žitelj Vojnovića.

-Često se misli da je Vojnović odvajkada bio nekom vojničkom utvrdom, što nije točno jer je povijest ovog dijela grada ponešto drugačija. Ponajprije, nasadi duda su bili izravna posljedica nakana tadašnjih vlasti, koja je osim naseljavanja obrtnicima iz Češke i drugih zemalja željela ojačati i gospodarski dio, pri čemu je jedna od unosnijih bila proizvodnja svile pa je tako u Bjelovaru postojala „Svilana“ koja je prema nekim podacima prestala s radom krajem 18. stoljeća. No, tek 1936. počinje izgradnja jedne od zgrada budućeg vojnog kompleksa, i to na mjestu gdje se nalazilo šetalište s kapelicom. Za NDH je napravljen zid i nastavljena je gradnja ostalih zgrada što se u ono vrijeme smatralo privremenim rješenjem jer je planirana uspostava velikog vojnog središta u Ždralovima – kaže Pleskalt.

Poželjna stambena uzvisina

Da je Vojnović bio poželjnim mjestom stanovanja, ali i poslovanja, potvrđuju i podaci kako su svojedobno upravo ovdje živjeli poznati bjelovarski obrtnici, poput Nevžale, Cvijanovića ili Ašenrajtera, za čije je vrijeme, točnije do 1941., postojala i usporedna ulica s Gupčevom koja je prolazila ispod današnje vojarne „Bilogora“. Međutim, Vojnović nije samo uzvisina s dominatnom Gupčevom, već obuhvaća i dio okolnih ulica. Tako je ovdje izgrađena prva bjelovarska klaonica otvorena 1886., dok mnogi pamte i ponešto drugačiji izgled Sabolove ulice. Naime, u blizini današnje Prve osnovne škole nalazile su se konjušnice bivše JNA, dok je jedna od usporednih ulica bila gradskim smetlištem.

Rat i poraće

U današnjoj Gupčevoj, s 50-ak kuća i samo jednom stambenom zgradom, mukotrpno je pronaći sugovornike koji bi detaljnije pojasnili još neke promjene, ali zato nije teško ustvrditi kako je Vojnović jednom od najbogatijih riznica bjelovarskih povijesnih događaja. U njima se isprepliće, ne samo funkcioniranje pojedinih režima, već i njihova sustavnost samoodržanja, tijekom kojih su se gubile glave, ljudsko dostojanstvo, ali i umirali ideali. Tako će se prema nekim istraživanjima pojaviti podatak da je tijekom Drugog svjetskog rata na „Vojnovića visoravni“ strijeljano 719 tadašnjoj vlasti nepoćudnih, na koje podsjeća Memorijalni park sa spomenikom bjelovarskog kipara Vojina Bakića pod nazivom „Poziv na ustanak“, miniran 1991., da bi 2010. nakon obnove ponovo bio vraćen na svoje mjesto.

Ali, Vojnović ima poratnu poratnu priču kada je bio jednom od postaja „Križnog puta“. Tako se neki stariji žitelji sjećaju kolona iznurenih vojnika koji su pod budnom paskom partizanskih stražara nakon kilometarskih pješačenja od Bleiburga, na tamošnjim ledinama nakratko ostajale, da bi kasnije ponovo krenule u nepoznato. Premda je o tom vremenu malo podataka, ostaju tek neke priče o hrabrim Bjelovarčanima koji su kroz žicu uspijevali zarobljenicima dati nešto hrane i vode, da ih drugi dan više ne bi zatekli na istom mjestu.

Veliki dio zgrada u neposrednoj blizini vojarne na Vojnoviću bio je razoren 29.rujna 1991. godine


Povijesni obračun

Kako je Vojnović već stekao svojevrsnu reputaciju „vojnog mjesta“, bilo je posve logično da će u već opremljene zgrade nakon oslobođenja useliti bivša JNA koja je promatrala grad s uzvisine, što se nekoliko desetljeća kasnije pokazalo dijelom sasvim drugačijeg plana. Naime, upravo iz te vojarne je 29. rujna 1991. granatiran Bjelovar, ali je bivša vojska ipak za sva vremena protjerana iz Bjelovara. Pobjeda je plaćena životima naših branitelja, no s Vojnovića više nitko neće gledati grad kroz tenkovske ili minobacačke nišane.

Premda je ovaj dio Bjelovara unazad desetljeća ostao gotovo nepromijenjen, ipak je zadržao svojevrsnu notu tajnovitosti. Pri tome spominjemo vodotoranj čija je gradnja započela 1943. godine kako bi postao zajedničkom vodospremom za potrebe vojske i grada. Ipak, izgrađen je samo dio za potrebe vojske koji je dovršen sredinom 1944., ali nikada nije stavljen u funkciju.

Htjeli to priznati ili ne, Vojnović u mnogih budi i emocije, jer je krajem 70-ih jedan njegov dio pretvoren u groblje „Borik“, pa možda i taj podatak zajedno sa svim ostalim mijenama daje prizvuk sjećanja i osjetljivosti. Ali, ne treba zaboraviti da su oni koji su odlazili, ili se vraćali u Bjelovar, morali proći Vojnovićem s kojega su mnogi, možda po posljednji puta vidjeli svoj grad.


Vojnović u brojkama
1780.
Godina kada započinje uzgoj dudova svilca na plantaži Đure Vojnovića
1886.
Godina otvorenja prve bjelovarske klaonice u Gaju Franje Josipa
1936.
Godina izgradnje prve vojne zgrade na Vojnoviću
1943.
Godina početka gradnje vodotornja koji nikada nije proradio
719
Toliko je ljudi za Drugog svjetskog rata strijeljano na Vojnoviću
12
Toliko je vrsta drveća zasađeno na Boriku