Politika si je našla vrlo dobar izgovor da izgradnju brze ceste odgodi do bolje budućnosti, odnosno do plus beskonačno

Izgradnja brze ceste prema Zagrebu, pruge Sveti Ivan Žabno – Gradec te nove zgrade bjelovarske bolnice tri su projekta na kojima već godinama jaše naša politička elita. Redovno nam obećavaju skori početak, a potom i dovršetak tih velebnih, iako na nacionalnom nivou vrlo skromnih projekata. No, kada je u pitanju realizacija, jedino što se iz godine u godinu obično može predvidjeti jest da će rokovi, koliko god skromno bili postavljeni, zasigurno biti probijeni.

Blažena Europa

Ipak, ponajviše zahvaljujući Europi, sa sve većom sigurnošću može se reći kako će naša Pruga zvana čežnja, čiju su izgradnju političari najavili još za vrijeme bivše države, dakle prije više od dva i pol desetljeća, napokon biti dovršena. Prugu, naime, grade i financiraju stranci, što je u ovoj sumornoj Hrvatskoj ujedno i najveća garancija da će se posao obaviti kako treba i na vrijeme. Čak 85 posto troškova pruge koja je od vitalnog značaja za Bjelovarsko-bilogorsku županije, iako njome ne prolazi, namirit će se iz EU blagajne. Radovi započeti potkraj prošle godine napreduju po planu i programu, a dovršetak se očekuje potkraj iduće godine. Kada pruga bude dovršena, više neće biti potrebe da vlak od Bjelovara do Zagreba prolazi kroz Križevce, pa bi putovanje trebalo trajati manje od sat vremena. Bjelovar bi u tom slučaju postao predgrađe Zagreba, što će nedvojbeno pozdraviti brojni radnici, studenti i školarci koji svakodnevno putuju u metropolu. No, svi oni koji od Bjelovara do Zagreba žele putovati brzom cestom, čekat će još godinama. Taj je projekt, podsjetimo, poletio na krilima predizborne kampanje idilične i davne 2009. godine, s munjevitim rokom dovršetka od 22 mjeseca, dakle unutar dvije godine. Taj rok ne da je probijen, već će biti probijan i godinama, ako ne i desetljećima koja dolaze jer se u proteklih osam godina uspjela napraviti tek trećina radova. I to ona najbespotrebnija trećina. Asfaltira se, podsjetimo, dionica od Vrbovca do Farkaševca, koja Bjelovarčanima gotovo da i neće pomoći jer se Farkaševac ne nalazi na glavnom cestovnom pravcu prema Zagrebu. Od Bjelovara se do Farkaševca putuje preko Gudovca lokalnom, uskom i prilično derutnom cestom koja je idealna za preporučiti nekome koga doista ne volite.

Ukleta cesta A13

Našu brzu cestu kao da je i sam naziv, A13, ukleo odmah na početku, još u embrionalnoj fazi, kada je bila autocesta. A u autocestu je unaprijeđena samo zato što su u trenutku kada se trebala početi graditi, Hrvatske ceste već dosegnule svoj kreditni plafon. Ali, Hrvatske autoceste nisu, pa se potezom pera brza pretvorila u autocestu. Naravno, potom je trebalo izmijeniti kompletnu projektnu dokumentaciju jer autoceste su u režimu naplate, a usto imaju i taj treći, zaustavni trak. Naši mudri političari, dakle, odlučili su graditi cestu od milijardu kuna samo zbog toga što nisu imali 500 milijuna kuna potrebnih za izgradnju brze ceste. Kao da dođete u slastičarnicu i kažete da nemate za jednu boem kocku, pa ćete ih zbog toga naručiti dvije. U slastičarnici biste vjerojatno dobili pljusku, no u politici je logika drukčija. Umjesto pljuske, kad obećate nešto nelogično, nerealno i neispunjivo, dobijete glasove. Tako je bilo i s cestom.

Usto, naša brza cesta pokazala je i da nerealna obećanja mogu umanjiti broj postojećih kilometara brze ceste. Naime, početna dionica brze cesta prema Zagrebu, ona od Gradeca do Vrbovca, mjesecima je bila zatvorena upravo zbog dovršetka izgradnje dionice prema Križevcima, podravskog kraka našeg cestovnog ipsilona. Podravci su tako zabilježili jednu važnu političku pobjedu nad Bilogorcima, a Križevci su od slijepog crijeva postali prometno čvorište prema Zagrebu i Varaždinu.

Ipak, 2016. godinu zapamtit ćemo po početku asfaltiranja dionice prema Farkaševcu, koja bi mogla biti dovršena na proljeće iduće godine, a od koje će ponajviše profitirati Bjelovarski sajam. Jer, iako se preko Farkaševca ne isplati putovati do Bjelovara, do Gudovca se i da potegnuti.

Brza cesta do Rovišća

Sve u svemu, službeni odgovor je da se projektna dokumentacija trase od Farkaševca do Bjelovara mora novelirati jer je iz autoceste degradirana u brzu cestu, no pri tomu se zaboravlja da je na sâmom početku i bila predviđena brza cesta. Drugim riječima, politika si je našla vrlo dobar izgovor da se projekt odgodi do bolje budućnosti, odnosno do plus beskonačno. No, ako se i izda građevinska dozvola, država i Hrvatske ceste ne namjeravaju, barem tako neizravno tvrdi aktualni ministar prometa Oleg Butković, sudjelovati u financiranju izgradnje. Država će odriješiti kesu, samo ako to učini i sâma Europa. Bilogorski krak, dakle, i dalje je jednako neprioritetan kao što je bio i do sada, a gradit će se jedino ako Hrvatska dobije na lotu. Ipak, kada bi u lokalnoj politici postojala dovoljno mudra i sposobna osoba sklona konsenzusu i skupljanju glava skupa, možda bi se na državnom nivou mogla ishoditi barem izgradnja dionice od Farkaševca do Rovišća, što bi bilo kompromisno rješenje koje bi u funkciju stavilo novu dionicu ceste. Preostali dio ceste, onaj koji bi Rovišće trebao spojiti s Bjelovarom, toliko je mali da bi ga se moglo čekati godinama.

Nova bolnica i dalje na nebu

Izgradnja nove županijske bolnice posebno je bolna priča koja je savršeno uklapa u bolesni sustav hrvatskog zdravstva. Hrvatsko zdravstvo kronični je gubitaš koji putuje od sanacije do sanacije, s uvijek istim simptomima, podjednakim dijagnazama i vrlo sličnim terapijama koje nikada ne uspiju. Tražiti izgradnju nove bolnice u takvom sustavu, koliko god nova bolnica bila neophodna, potez je na granici hrabrosti i ludosti, a posebice ostvarivosti.

Neupitno je da bjelovarsku bolnicu, u kojoj još uvijek možete pronaći namještaj iz Austrougarske, treba modernizirati. Bilo bi idealno da se kirurške djelatnosti objedine u novoj zgradi, ali u hrvatskom zdravstvu jedva da je dovoljno novca da se liječnicima redovito isplaćuju plaće, a sve ostalo, uključujući i banalne sitnice poput wc papira u bolničkim wc-ima, smatra se luksuzom. Kada se pogleda iz te perspektive, izgradnja nove zgrade bjelovarske bolnice nije projekt razine pišljivih 150 milijuna kuna, već projekt razine ljudskog putovanja na Neptun, i to u ljusci oraha. Damir Bajs, koji je najveći zagovornik i lobist izgradnje nove bolnice, uspješno je objasnio resornim ministrima (koji bi na početku svojih mandata obavezno gumicom izbrisali bolnicu) potrebu izgradnje bjelovarske bolnice, čak je i načelno zatvorio financijsku konstrukciju, kao i papirologiju, no taj je projekt visoko u zraku. Prva najava spuštanja na zemlju bit će uvrštenje u državni proračun, a u državnom proračunu za 2017. godinu bolnica se nigdje ne spominje.