U prvim poslijeratnim godinama intenzivirana je gradska stanogradnja obzirom da dotadašnji stambeni kapaciteti nisu udovoljavali potrebama rastućeg stanovništva. Grad je djelomično poticao i privatnu stanogradnju dodijeljivanjem kredita za dovršenje objekata koji su zbog rata ostali nedovršeni, što se kasnije pretvorilo u nešto izraženiju potporu izgradnji obiteljskih kuća. Time se u konačnici pokušavao zatomiti nedostatak „društvenih“ stanova koje ondašnja građevinska operativa jednostavno nije uspjevala graditi tempom sve većih potreba nametnutih jačanjem bjelovarske industrije. Tako je 1965. godine počeo otkup parcela u južnom dijelu grada gdje će niknuti prvo bjelovarsko naselje, ali bez stambenih blokova koji su u to vrijeme već „preuzeli“ značajan dio središnjeg gradskog prostora obilježenog ponajviše niskim i dugačkim prizemnicama. Omeđeno s jedne strane željezničkom prugom, a s druge sadašnjom Frankopanskom ulicom, bilo je  prihvatljivo svima koji su u to vrijeme raspolagali s nešto novca kojim bi platili, čak i za ondašnje prilike povoljno zemljište, a istodobno stanovali gotovo u središtu grada. A takva se prilika nije propuštala. Premda se uz ovo naselje, kao i za slična koja su građena kasnijih godina često vezala priča kako je bilo „rezervirano“ za tadašnju gradsku elitu, dio naših sugovornika će opovrgnuti ove tvrdnje. Ali da je bilo ne baš zanemarivih „popusta“, potvrđuje Stjepan Toljan koji je zajedno sa suprugom Štefanijom 1966. godine u Vinkovićevom počeo graditi

Vlastiti krov nad glavom

-Ovdje su bile livade i kukuruzi, a tijekom gradnje nije bilo ni struje, pa smo se nekako snalazili. Prva posebnost ovog naselja je u tome da smo prije vodovodne mreže dobili plin, i to ponajviše zbog nekih susjeda koji su tada radili u Elektrometalu, a druga je vezana uz sam otkup zemljišta. Naime, članovi obitelji boraca iz Drugog svjetskog rata imali su prednost u biranju gradilišta koja, za razliku od drugih, nisu plaćali. Kako bilo, supruga i ja smo živjeli u Velikim Sredicama, radili u Tehnici i od svojih plaća korak po korak gradili kuću u kojoj još i danas živimo. Sjećam se kako je u naselju bilo liječnika, sudaca, političara, ali i nas „običnih“ koji smo uz velika odricanja ipak uspjeli sagraditi vlastite domove. Samo, nedostaje onih nekadašnjih zajedničkih druženja, kada se nije pitalo tko gdje radi i koliko zarađuje, već smo bili složni i međusobno se pomagali. Danas toga nema, svi su nekako zatvoreni, brinu svoje brige i gotovo ne primjećuju prve susjede-kaže Stjepan.

Prema prvotnim planovima, upravo je Meštrovićeva ulica u kojoj stanuju Toljanovi trebala postati glavnom prometnicom sa spojem na cestu Bjelovar-Čazma kod mosta u Velikim Sredicama, ali se iz nepoznatih razloga odustalo od ove trase. Zato je naselje „iscrtano“ s ukupno 15 ulica u čijem se labirintu lako gubi orijentacija što potvrđuje i Lazo Tesla, koji je doselio 1970.

Kult uređivanja naselja

-Planom je predviđeno nekoliko ulica unutar samog naselja, ali ipak ih je na kraju bilo daleko više. No, nitko se od žitelja nije ljutio pogotovu što je dolaskom prvih obitelji, a i kasnije, nakon 70-ih kada je naselje bilo popunjeno, prevladavao zajednički duh ponajprije njegova uređivanja. Počelo je sadnjom  borova koje je potaknuo jedan od žitelja, dipl. ing. šumarstva Božidar Bačak, što je davalo posebno obilježje, koje se kasnije pretvorilo u sustavno održavanje okućnica. Stoga bez imalo pretjerivanja tvrdim kako je to jedno od najljepše uređenih gradskih naselja. Ono što držim temeljnom prednošću života u Vinkovićevom je blizina središta, ali i svojevrsna životna intima, protkana mirom čemu ponajviše pridonosi već od ranije nepisani kućni red u kojem smo svi živjeli. Dio toga primjetan je i danas, stoga što su ostali mnogi koji su doselili još u prvim godinama njegova nastajanja. No, zanimljiv je podatak da je ovo naselje dobilo i svoj nastavak gradnjom drugog, „preko puta“ Frankopanske, gdje je po istom principu nastalo Lenjinovo-priča Tesla.

Među brojnim klincima koji su tih godina trčkarali obližnjim livadama ili prvim igralištima bio je i nekadašnji vratar ORK Partizana Miroslav Habijenec čija je obitelj sagradila kuću 1969. I to u Babićevoj ulici, udaljenoj nekoliko desetaka metara od željezničke pruge, koju u to vrijeme od ledine prepune djece nisu odvajali današnji branici. Bila je to svojevrsna noćna mora za roditelje, kojoj je doskočeno uređenjem nešto udaljenijeg dječjeg igrališta na kojem se provodilo sate i sate u „ganjanju“ lopte i drugim

Između pruge i ljuljačke

-Iz vremena odrastanja pamtim braću Cerjanec, Valenčić i Lojen, Žiku Slijepčevića, Mladena Krmpotića, Tibora Totha i druge dečke koji su tada bili „glavni“ u naselju. Igrali smo nogomet protiv susjeda iz Lenjinovog, skrivača po teretnim vagonima, krali voće po tuđim vrtovima i dvorištima. Kako se to obično događalo u sumrak, i danas tvrdim kako sam pojeo više zemlje nego jagoda, koje smo svi obožavali, i crva nego trešanja. Ali, nije bilo samo nestašluka, već smo na igralištu sami napravili ljuljačke kako bi što duže mogli ostajati zajedno. Danas, kao i ranije, naselje doživljavam jednako lijepim i bez obzira što živimo u blizini pruge, vlakove uopće ne čujem. Prije se probudim kada ne prolaze-kaže

Neprežaljeni borovi

Prema približnim procjenama od 1965. godine sagrađeno oko 150 kuća u kojima živi oko 4.500 stanovnika, po čemu se Vinkovićevo svrstava među veća gradska naselja izgrađena prije 50-ak godina. Po pričanju nekih sugovornika još uvijek nisu prežaljeni borovi koji su umnogome, ne samo vizualno oplemenili ovo naselje, a čudnom odlukom gradskih vlasti iz nekih davnih godina, morali „pod pilu“. Ali, taj detalj je pomalo zaboravljen jer u Vinkovićevom i danas niče novo a ostaje staro zelenilo. Stoga bi i za njegove stanovnike mogla vrijediti glazbena poredba s vječnim melodijama, po čemu im zasigurno priliči naziv- evergreeni. (Čedomir Rosić)