Naši sugrađani Vesna i Darko Kukučka oduvijek su u topli dom koji su zajedno stvarali htjeli unijeti malo živo biće i biti mu najbolji roditelji na svijetu. I uspjeli su, premda ne na način na koji to polazi za rukom većini roditelja. Vesna i Darko danas, ne samo da sreću uživaju u jednom, nego u čak troje svojih anđela. Deana, danas 9-godišnjaka, su usvojili kada je imao četiri godine. Domagoja (5) s jednom, a dvogodišnja sestrica im Lana član je obitelji od prije godinu dana.

Sudbonosni susret

-Mi nikada nismo razmišljali o tome da sakupljamo neke poene u društvu. Htjeli smo sebi ispuniti najveću želju. Obožavamo djecu i nismo mogli zamisliti život bez njih. Dovoljno je reći da smo samo kumovi bili čak 27 puta. No, kada smo nakon  godina i godina braka i svih mogućih pokušaja da postanemo biološki roditelji uvidjeli da bi Vesnino zdravlje moglo biti ozbiljno narušeno, odlučili smo se na posvajanje. Najteži su bili Božići. Svaki put sam si poželio da jelku u kuću unosim sa sinom i s vremenom su mi sve materijalne stvari počele biti manje važne, a sve je veća bila ta želja – počinje Darko priču o velikoj životnoj odluci. Za razliku od iskustava koje imaju drugi, oni su, kažu, jako brzo dobili tu priliku. Nakon nekoliko razgovora u Centru za socijalnu skrb i riješenog testa sa čak 920 pitanja, za samo koji mjesec dočekali su sudbonosni poziv.

– Sjedili smo u domu sami u jednoj sobi i ispod prozora je prolazila mala plava glavica. Ušao je, tepajući nas pozdravio, i u roku od pet minuta bio nam u krilu. Kliknuli smo si na najjače. Od tog prvog upoznavanja više ništa nije bilo kao prije. Kada bismo se vratili u Bjelovar, do ponovnog susreta činilo nam se kao vječnost. Stalno smo se pitali što sada radi, je li gladan, spava li, sjeća li nas se, hoće li nas prepoznati kada se opet vidimo. U Centru su nas pripremili da ćemo upadati u svakakve zamke okoline, a nama je samo bilo važno da našeg Dekija što prije dovedemo u Bjelovar. Da domsku sobu koju je dijelio s još šestero druge djece zamijeni vlastitom u domu u kojem ga čeka bezuvjetna ljubav dvoje ljudi kojima je on najvažniji – priča Darko. U trenutku kada se to i dogodilo znali su da Dean ima još troje braće i da je najmlađi Domagoj star svega dva mjeseca.

Čarolija ljubavi

– Darko i ja smo se pogledali i bilo nam je već tada jasno da želimo i njega. Željeli smo okusiti i što znači previti pelene, kupovati kremice, učiti to malo biće hodati i, naravno, željeli smo da Dean uza sebe ima svoga brata. Isto smo učinili i kada smo doznali da je u dom došla i Lana. Nevjerojatno je i riječima neopisivo koliko se dijete može voljeti. Čarolija je kako vam se uvuku pod kožu i mi uvijek kažemo svima koji žele čuti naše iskustvo da se dijete ne traži u katalogu, da ono jednostavno pronađe vas. Naš Dean obožava košulje, a moj Darko isto. Kako to objasniti? Šok nam je bio kada sam mu pokušala objasniti da mama mora oprati košulju koju ima na sebi, a on je plakao i odbijao ju skinuti. U razgovoru smo shvatili da je u domu volio kada mu obuku košulju, no kada bi je skinuli za pranje, ona više nikada ne bi došla do njega. Zbog toga danas i ima sigurno 30 košulja u ormaru. Što sve ta dječica proživljavaju u svojim glavama vjerojatno niti ne možemo dokučiti. Kada smo našem Deanu kupili prvu čokoladu pitao nas je je li to zaista samo za njega – kroz suze se prisjeća Vesna, dodajući kako joj je najteže kada se treba prisjetiti gdje su rođeni.

– Neka nam oproste, ali takve ljude ne možemo zvati roditeljima. Kad djecu u 21. stoljeću rađaju kod kuće, onda možete samo zamisliti u kakvim bi uvjetima odrastali ovi mali ljudi, a oni ih sada već imaju osmero. Vesna i ja smo se dogovorili da ćemo im priuštiti, iako ne moramo, da se viđaju sa svom svojom braćom i sestrama. Neka sada već znaju da ih imaju, da ne moraju kada budu punoljetni kretati u potrage – kaže Darko, dok ga nasmiješen od uha do uha promatra Dean. Kaže, volio bi biti nogometaš, ali sigurno će biti i vatrogasac.

-Kada smo se vozili na more uz opožarena područja, odjednom je uzviknuo: Joj, pa moja Dalmacija gori, moram što prije postati vatrogasac. U prvom razredu nije govorio da je posvojen već osvojen. I zaista jest, ali je on osvojio nas – ponosan je tata Darko.  (Sanja Klinac)