Piše: Čedo Rosić

Prije punih 37 godina iz autobusa na Radićevom trgu sišla je mlada pravnica, koja tada možda nije ni slutila kako Bjelovar neće ostati njezinom tek usputnom životnom stanicom. Razlog dolaska u naš grad bio je poprilično čvrsto utemeljen, a radilo se o njenom tadašnjem dečku, današnjem suprugu, koji je već radio u bjelovarskoj Sireli, a višegodišnja emotivna veza iz studentskih dana ozbiljno „mirisala“ na brak Ličanke i Podravca iz Hampovice. Ta, u to vrijeme 23-godišnjakinja, bila je Verica Burulic, sada već dugogodišnja tajnica bjelovarskog Gradskog vijeća koja je rodni Gospić zbog ljubavi zamijenila upravo Bjelovarom. I kako će sama kazati, nije pogriješila.

Vesela obitelj

– Djetinjstvo i odrastanje u rodnom gradu nisu se razlikovali od većine tadašnjih malih Gospićana, iako sam na neki način imala malu privilegiju u činjenici da je moj otac Slovenac pa sam dio praznika provodila u simpatičnom mjestašcu Planina pri Sevnici. Bili su to nezaboravni dani protkani igrom i bezbrižnošću, šetnjama i branjem gljiva, a posebno su mi u sjećanju ostala naša druženja u Gospiću odakle potječe cijela majčina obitelj. Kako su svi bili muzikalni, obavezno su se pjevale pjesme iz našeg „privatnog“ repertoara, a ja sam uz to i svirala harmoniku tako da je u našem domu uvijek bilo veselo – priča Verica.
Tek će usput spomenuti kako je osnovnu školu i Gimnaziju završila sa 5,0, a na prijemnom ispitu za upis na Pravni fakultet u Zagrebu između 2000 kandidata bila treća.

Nesuđena liječnica

– Nisu to bile neke posebne pripreme i to ponajviše zbog toga što je gospićka Gimnazija tada bila na glasu kao ugledna škola na kojoj su predavali sjajni profesori. Kako me od od malih nogu pratila slabovidnost, gradivo sam usvajala na „svoj“ način, pomno slušajući i pišući tek natuknice, da bi kraju lako interpretirala sve ono što sam čula. O tome pamtim i anegdotu kada je u četvrtom razredu Gimnazije na sat likovnog došla prosvjetna inspekcija iz Zagreba, a profesor me prozvao i pitao gradivo iz drugog razreda o kojem sam ispričala sve što sam znala i krenuo na drugu lekciju. Na to su ostali profesori kroz smijeh upozorili kako smo u četvrtom, a ne drugom razredu, ali meni to nije bio problem. Ipak, moj prvi izbor bila je medicina koju na nagovor roditelja nisam upisala jer su smatrali da bi zbog problema s vidom za mene to bio težak studij. Ali, i danas žalim što nisam postala liječnica – nastavlja.
U Bjelovar je došla bez ikakvih naznaka skorog dobivanja posla, a nakon više pokušaja sve se promijenilo poslije razgovora s nekadašnjim predsjednikom Izvršnog vijeća Skupštine općine Milanom Usumovićem.

Prvi posao

– U jednom me trenutku onako ležerno upitao:„A, odakle ste vi? “Kada sam mu odgovorila, on će: “Odmah sam „skužio“, zemljakinjo, da niste odavde.“ Pitao je i zašto sam došla baš u Bjelovar, na što sam uzvratila kako je to zbog dečka, a on je poluozbiljnim glasom rekao: “Mislio sam da je u pitanju zaručnik ili suprug, ali kada je dečko, onda ćemo vidjeti što se može napraviti.“ – prisjeća se.
Ubrzo kao pripravnica počinje raditi u Komitetu za društvene djelatnosti Skupštine općine, 1980. odlazi u Zajednicu općina Bjelovar, a deset godina kasnije dobiva posao u Ministarstvu rada na mjestu inspektorice rada i voditeljice službe za četiri županije. Potom se 1994. javlja na natječaj za poslove tajnika grada i poglavarstva, čime je i započela višegodišnji posao u Gradskoj upravi.

Na tisuće stranica materijala

– Mjesto tajnice Gradskog vijeća podrazumijeva s jedne strane praćenje zakonitosti pripreme određenih materijala za sjednice Gradskog vijeća, a vodim i tajništvo grada što je pročelnički posao koji uz ostalo čine i poslovi koji se odnose na rad predstavničkog tijela kojima je potrebno posvetiti dosta pažnje. To, uz ostalo, znači i stalno praćenje zakonodavnog okvira i propisa na dnevnoj bazi. Svaki akt u pripremi vijeća moram pažljivo pročitati, od uvoda do završnih odredbi, a ukoliko se pojave neke nejasnoće kontaktiram kolege pročelnike kako bi uskladili mišljenja. Teško je brojčano izraziti koliko je odluka, rješenja i drugih materijala prošlo kroz moje ruke, ali se zasigurno radi o pozamašnoj brojci računajući samo materijale za sjednice vijeća. U tome mi pomaže i dosadašnje iskustvo, jer je u ovom poslu najvažnije znati gdje i što potražiti u mnogobrojnim zakonskim aktima. Ipak, kada završim posao nerijetko se i kod kuće prisjetim nečega što bi eventualno trebalo provjeriti i često na posao dolazim s malim podsjetnikom – dodaje.
Na spomen „ranih“ bjelovarskih dana Verica će uz ponavljanje riječi „govorim to najiskrenije“ kazati kako se osjećala prihvaćenom i ubrzo naš grad počela sve više osjećati „svojim“.

Bjelovarčanka „od glave do pete“

– Primijetila sam to već na svom prvom radnom mjestu, ali i kasnije, jer su me kolege od prvog dana dočekali otvoreno i „bez zadrške“. Stoga bez imalo ustručavanja tvrdim kako sam unatoč tome što svoj zavičaj neizmjerno volim, više Bjelovarčanka nego Gospićanka. Ovdje sam ipak provela gotovo cijeli radni vijek, stekla brojna prijateljstva i poznanstva, suprug i ja dobili djecu koja su već ozbiljni ljudi. Ne znam da li bi danas mogla govoriti isto i da je izbor “pao“ na neku drugu sredinu, ali Bjelovar će zasigurno ostati našim konačnim odredištem. A koliko mi se ovaj grad uvukao „pod kožu“ najbolje potvrđuju naši dolasci iz Gospića kojeg redovito posjećujemo tijekom ljeta, kada u Rovišću kažem suprugu: „Bože, pa već smo doma!“