Iako već na zalasku uspješne karijere bivši reprezentativac Slovenije, David Špiler je i dalje veliko rukometno ime te je njegov dolazak u Bjelovar ravan senzaciji. Iskusni Slovenac je za tamošnju reprezentaciju skupio 134 nastupa te je postigao 293 pogotka. Posljednji nastup za Sloveniju imao je 2015. godine na Svjetskom prvenstvu u Kataru. U karijeri je nastupao za Slovenj Gradec, Celje, Koper, Zagreb, Al Rayan, Meshkov Brest, Nexe i Metalac. Visok 190 centimetara i težak 95 kilograma može pokriti sve tri vanjske pozicije, a najbolje u leži ona srednjeg vanjskog.

Kako je došlo do dogovora s Bjelovarom?

Krajem studenog ili početkom prosinca sam raskinuo ugovor s premijerligašom Metalcom te sam protekla dva mjeseca bio bez kluba. Nadao sam se angažmanu u Francuskoj ili Njemačkoj, no kako takva ponuda nije došla u jednom trenutku sam silom prilika čak razmišljao i o rukometnoj mirovini. U tom trenutku kao opcija se pojavio Bjelovar i moram priznati da smo se vrlo brzo dogovorili. Već od prije znam da je Bjelovar rukometni grad i nije bilo teško donijeti odluku o dolasku. Dogovorili smo suradnju do kraja sezone, a onda ćemo sjesti za stol i vidjeti što i kako dalje.

Koliko si u ovih desetak dana uspio upoznati ekipu i klupske ambicije?

Još sam tu prekratko da bi davao nekakve ozbiljne ocjene, no mogu reći da su dečki izuzetno korektni i vrijedni. Vidi se da imaju kvalitetu i veliku želju da ostvare klupske ambicije. Svjestan sam toga da sam i ja tu doveden da pokušamo osvojiti prvo mjesto te izboriti povratak u Premijer ligu. Rudar čvrsto drži vodeću poziciju, ispred nas je i KTC te će sigurno biti teško dostići zaostatak. Na nama je da svaku utakmicu do kraja prvenstva pokušamo dobiti što će biti dosta komplicirano. Da bi u tome uspjeli moramo cijelu polusezonu odigrati bez oscilacija, moramo u svakoj utakmici biti maksimalno koncentrirani i usmjereni prema svom cilju. Ne smijemo se previše osvrtati na druge, iako ovisimo i o drugim rezultatima.

Bjelovar ti je jubilarni deseti klub u karijeri. Gdje si ostavio najveći trag, odnosno u kojem klubu si doživio vrhunac karijere?

Apsolutno Zagreb. Sa Zagrebom sam došao na korak do plasmana na final four Lige prvaka. Imali smo sjajnu ekipu i tamo sam se osjećao kao doma. Tamo sam doživio puno rukometnu afirmaciju i tih godina sam bio standardni slovenski reprezentativac. Kada se sad osvrnem na dosadašnju karijeru mogu reći da sam u svakom klubu bio zadovoljan i da su svi, manje ili više, ostavili pozitivan dojam. Što se financija tiče sigurno da je najunosnije bilo igrati u Bjelorusiji. Naime, nije isto zarađivati recimo pet tisuća eura u Bjelorusiji ili u Francuskoj. Troškovi života se u te dvije zemlje bitno razlikuju, a za profesionalnog sportaša je na kraju najvažnije koliko može donijeti doma. U Bjelorusiji je prosječna plaća oko 250 dolara i cijeli mjesec se može dobro živjeti s bitno manje novca nego na zapadu. Kad sam odlazio tamo starije kolege su mi rekle jednu dobru izreku koja se pokazala točnom. Plačeš kad dolaziš, plačeš kad odlaziš. U to sam se na kraju i sam uvjerio.

Rastanak s Meshkovom nije protekao u prijateljskom ozračju?

Igrajući za Meshkov doživio sam neugodnu ozljedu ramena u ožujku 2015. godine. U dogovoru s trenerom i klupskim vodstvom sam otišao na liječenje u Hrvatsku. U lipnju te godine me neugodno iznenadila vijest da su sa mnom raskinuli ugovor iz razloga jer se navodno nisam nikome javljao i ne znaju gdje sam. Na kraju je sve završilo na sudu tako da je to sigurno jedno od ružnijih poglavlja moje profesionalne karijere. Te godine mi se dogodilo valjda sve loše što se jednom sportašu može dogoditi. Ostao sam bez kluba, ispao sam iz reprezentacije i bio sam ozlijeđen te prepušten sam sebi. U šali znam reći da me nije tada ostavila samo žena.

Je li upravo je supruga Iskra, inače Sisčanka, utjecala na odluku da sa sinom Neronom novi dom pronađete u Samoboru?

U vrijeme dok sam još bio profesionalac živjeli smo kao nomadi. To nije pravi život za djecu, jer supruga je ponovno trudna. Jedno vrijeme smo živjeli u Zagrebu, no uvidjeli smo da bi nam za odgoj djece bolje odgovarala manja sredina. S obzirom da je supruga Hrvatica, a Samobor nam se oduvijek sviđao, odlučili smo se skrasiti u tom gradu. Tamo smo već tri mjeseca i mogu reći da ćemo vjerojatno ostati trajno. Blizu su nam Zagreb i Sisak, ali Slovenija, odnosno Kranj gdje živi većina moje rodbine.

Nakon završetka igračke karijere razmišljaš li o poslu trenera?

Odlučio sam se posvetiti obitelji tako da o trenerskom pozivu ne razmišljam. To je kruh sa sedam kora. Stalno si odsutan, stalno pod stresom i presingom. Sigurno je puno stresnije nego biti igrač. U međuvremenu sam osnovao firmu koja se bavi biogorivima i koja posluje u Hrvatskoj i Sloveniji. To je još jedna razlog zbog kojeg se ne vidim u trenerskim vodama.

U bogatoj karijeri si igrao s brojnim vrsnim rukometašima te si surađivao s velikim trenerima. Koji su na tebe ostavili najbolji dojam?

Što se tiče igrača tu moram istaknuti Ivana Balića. S njim sam igrao u Zagrebu i mogu reći da je riječ o vanserijskom talentu i fantastičnom rukometašu koji je obilježio jednu rukometnu eru. Bila je privilegija s njim dijeliti svlačionicu i surađivati na parketu te iz prve ruke upijati njegove magične poteze. Od trenera bi izdvojio Zvonimira Serdarušića koji me jednu godinu vodio kao izbornik Slovenije. On je maksimalno posvećen rukometu, obraća pozornost na svaku sitnicu, do najmanjeg detalja proučava sve aspekte treninga i utakmica. Čovjek doslovno živi rukomet i prava je rukometna enciklopedija. Tek neki dan sam saznao da je jedan veliki dio igračke karijere proveo u Bjelovaru što me ugodno iznenadilo. (mć)