Jedna od prvih asocijacija na spominjanje Velike Pisanice zasigurno je podatak da je riječ o najdužem naselju u Hrvatskoj. Službenih 13 kilometara ponos je Pisaničana, pri čemu će spomenuti i još neke posebnosti koje drže mjesnim unikatima, poput podatka da je u jednoj od kuća rođen veliki slikar i grafičar Edo Murtić, čije se ime ni danas ne zaboravlja, ili pak rukometni prvotimac ORK Partizana i reprezentativac Željko Vidaković.

Zadirući u još neke posebnosti, žitelji će kazati da su jedno od rijetkih naselja u kojima su izgrađene tri crkve, katolička, pravoslavna i kalvinska, što samo potvrđuje da se ovdje odvajkada živjelo u slozi, koja je u nekim ratnim i poratnim godinama Drugog svjetskog rata bila na kušnji, ali ipak se nekako preživjelo. Mnogi bi rekli kako je to dovoljno za poznavanje dugog i zavojitog puta „načičkanog“ kućama s dotjeranim pročeljima, pokojom davno napuštenom prizemnicom uz koje bi lako mogla promaći drvena kuća na broju 135. Stariji Pisaničani znaju tek ponešto o njenoj povijesti kada su se onamo 1955. godine doselili Jura i Milka Krivačić, dok su potankosti selidbe u kraj gdje se bolje živi, ostale u pamćenju jednog od njihovih sinova Pere.

Donijeli kuću

-Naša cijela poputbina stala je u teretni vagon koji je stigao na pisaničku željezničku stanicu. U njoj su se, osim sedmero djece, krave, psa i mačke, nalazile i daske rastavljene kuće koja je nekada bila postavljena u Gornjem Zvečaju kraj Duge Rese odakle smo doselili i ponovo „montirana“ u Velikoj Pisanici, gdje uz mene danas živi kćerka Andrea i unuci Aleksandar i Nikola. Mnogi su nakon našeg dolaska bili zabrinuti kako ćemo preživjeti tadašnje oštre zime, držeći „klasičnu“ gradnju najpouzdanijom, a mi smo u kući hodali bosi grijući se samo na jednu peć. Zato često u šali kažem kako smo bili preteča onoga što se danas zove energetska učinkovitost – priča Pero.

Ne treba čuditi što je kuća Krivačićevih u to vrijeme izazivala u nekih zanimanje, a drugih podozrenje, no opstala je sve do današnjih dana, bez obzira što je u njoj stanovao i Perin djed.

 Omiljeni Jura

-Napravljena je od teških hrastovih dasaka koje zadržavaju toplinu, svi glavni dijelovi su umjesto čavlima povezani drvenim klinovima i ne pamtim da je i za najvećih zima u toj kući ikada bilo hladno. Grijala nas je i obiteljska povezanost, a sve se vrtjelo oko oca Jure koji je ubrzo nakon dolaska postao jednim od najomiljenijih ljudi u Pisanici. Imao je prekrasne konje s kojima je radio na polju, a vremenom postao i nekom vrstom prvog seoskog taksija. Za visokog snijega vozio je ljude liječniku, u odlascima na teren pomagao šumarima, veterinarima, znanima i neznanima i zato se i danas mnogi sjećaju Jure, njegovih konja, ličkih kola s malim kotačima i saonice sa zvoncima. A kada je trebalo bilo kome pomoći, znao je otegnutim kordunskim narječjem reći svoju svima dobro poznatu rečenicu: Ma, to ćemo napravit’, ti božjaka – dodaje Pero.

Čuvar obiteljske tradicije

Kuća pod čijim je krovom odrastalo pet generacija Krivačićevih tipična je po načinu gradnje za podneblje na granici Like i Korduna iz kojeg su doselili, a svojom veličinom, 12 sa 5 metara, bila je gotovo idealna za praktičan primjer one stare: „Gdje kuća nije tijesna….“ Istina, tijekom godina unutrašnjost je dosta izmjenjena, a tek kao podsjetnik na nekadašnji izgled ostala su vrata sa starinskom kvakom i ključem, koja su i nakon više od sto godina ostala netaknutima.

-Stjecajem okolnosti postao sam čuvar obiteljske tradicije Krivačića, što znači kako će u kući živjeti i moji unuci. Premda je bilo nekih ponuda, nikada nisam pomišljao na prodaju jer nema tog novca kojim se može platiti ovakvo nasljeđe. Zato se često hodajući škriputavim podom ili sjedeći u nekoj od soba, vraćam u djetinjstvo i nekako sam bliži onima koji su nekada bili ovdje, a danas ih više nema – na kraju će.