Nema nikakve dvojbe kako je rukomet najtrofejniji izdanak bjelovarskog sporta, ali sam gotovo siguran kako bi u traženju drugog mjesta u niski gradskih sportskih postignuća mnogi pogriješili. Naime, ime našega grada postalo je poznato i po sportu s ruba ljestvice opće popularnosti kojem su se često prišivali epiteti „birtaškog“ natjecanja – kuglanju. Malo je znano da u našemu gradu žive sportaši koji su nekada donosili trofeje državih prvaka, ogledali se s najvećim svjetskim kuglačkim imenima i ovaj pomalo samozatajni sport utkali na čvrsto mjesto u bjelovarskoj sportskoj obitelji.

 Prve kuglane

Njegovi počeci su vezani za vrijeme (pra)stare Jugoslavije kada je u Bjelovaru postojalo nekoliko kuglačkih klubova među kojima je bio registriran samo onaj pod imenom „Frankopan“ sa stotinjak članova. Malo je dokumenata o tom vremenu, no već i sâm podatak o broju članskih iskaznica potvrđuje da je ovaj sport uživao popriličan ugled. Nakon Drugog svjetskog rata pri Fiskulturnom društvu Bjelovar 1946., osniva se kuglačka sekcija koja je koristila kuglanu u gostionici Josipa Štekara, a početkom 1947. sklopljen je ugovor za adaptaciju kuglane Štefe Rosenberg u Frankopanskoj ulici.

Kako se navodi u povijesnim podacima, otvorenje je svečano proslavljeno 21. rujna 1947. natjecanjem kuglačkih sekcija FD bjelovar te klubova iz Zagreba i Dugog Sela. Do 1950. u Bjelovaru su osnovana još tri kluba – „Željezničar“, „Petar Drapšin“ i „Poštar“, koji je te godine izgradio i vlastitu dvoranu. Popularnost ovoga sporta potvrđuju i podaci kako je 1956. Bjelovarski kuglački savez imao osam registriranih klubova, od čega pet bjelovarskih, a dugi niz godina najbolje rezultate je postizao KK „Poštar“, dok su tada kuglački klubovi okupljali preko 200 članova, kojih bi bilo i više da u gradu u to vrijeme nisu postojale samo tri kuglane.

Tragičan događaj

U povijesti ovoga sporta ostat će zabilježen i susret Bjelovara i Zagreba 1959., na kojem nastupaju i tadašnji asovi Kombol, Smoljanović, Pogolšek i Hladnika, a pamtit će se po tragičnom događaju. Naime, nakon serije hitaca, u svlačionici je preminuo velikan tadašnjeg jugoslavenskog, pa i međunarodnog kuglanja Božo Kombol, kojemu se u spomen nekoliko godina kasnije održavao memorijalni turnir. Ipak, jednom od značajnijih godina povijesti ovoga sporta označava se 1976., kada je počela izgradnja automatskih kuglana, među kojima je prvu s plastičnom stazom izgradio KK „Željezničar“, a kasnije u nekadašnjem Omladinskom domu niče šesterostazno borilište, svečano otvoreno 1982.

Dio povijesti bjelovarskog kuglanja ostao je zabilježen u sjećanjima najtrofejnijeg natjecatelja u ovom sportu Josipa Košutića, koji je u Bjelovar došao 1972. kao srednjoškolac i zahvaljujući razredniku u Školskom metalskom centru, Josipu Habaliji, brzo uplovio u kuglačke vode. I to ponajprije u „Metalu“ iz Herecegovca, a kasnije i drugim klubovima.

 Sjajnje generacije

– Tih, ali i kasnijih godina, Bjelovar je imao sjajne kuglače, poput Goleca, Pereša, Mikacinića, Medvidovića, Kovačića, Bertića, Prvonožca, Krsnika i drugih, a među njima je bila odlična kuglačica Ljiljana Brajković. Bila su to „zlatna vremena“ bjelovarskog kuglanja, kada su se u ovom sportu održavale i nekada popularne radničke sportske igre na kojima su nastupala gotovo sva tadašnja bjelovarske poduzeća. Ipak, jedan od najvećih tadašnjih uspjeha bio je nastup kuglača „Tome Vinkovića“ u europskoj ligi, gdje su se u rumunjskom Targu Muresu susreli s prvakom te države „Electromuresom“, za kojega je nastupao i tadašnji svjetski prvak Tismanaru – prisjeća se Košutić.

Premda njegov sportski put nije vezan samo za Bjelovar, jer su njegovo umijeće zapazili mnogi klubovi, Josip prelazi u zagrebačku „Grmoščicu“, tada jedan od najjačih klubova u Europi, i te 1992. postaje prvakom Hrvatske, što je ponovio još u tri navrata.

Igrački uspon

-Bila su sjajna igračka vremena u kojima sam izborio i nastup u reprezentaciji Hrvatske na dva svjetska prvenstva. Za ovo prvo održano 1992. u Bratislavi, vezan je kuriozitet da sam bio prvi Hrvat kojemu je na međunarodnom sportskom natjecanju nakon priznavanja neovisnosti svirana naša himna. Još i danas pamtim taj datum 23.svibnja, a to je bilo gotovo dva mjeseca prije nego su hrvatski sportaši nastupili na Olimpijskim igrama u Barceloni – prisjeća se.

U niski sportskih uspjeha ostat će zapisan i podatak da je Josip 21 puta nastupio za reprezentaciju Hrvatske, čak devet puta postao državnim prvakom u pojedinačnoj, parovnoj i momčadskoj konkurenciji, u zagrebačkom „Medveščaku“ bacao kugle sa svjetskim prvakom Nikolom Dragašem, a s ekipom „Grmoščice“ osvojio svjetski kup 1992. u mađarskom Szegedinu.
Unatoč svim uspjesima, 1995. vraća se u Bjelovar kako bi znanjem i iskustvom pomogao tadašnjem trećeligašu KK Bjelovar u borbi za ulazak u prvu ligu i uspio.

-Okupila se odlična ekipa koju je podupirao i tadašnji gradonačelnik, i dugogodišnji kuglač prof. Josip Kurtak i već nakon tri godine postajemo prvoligaši. Taj status zadržavamo četiri godine kada dolazi do nekih nesporazuma i odlazim iz kluba u Zadar. O tome vremenu ne želim govoriti, jer su mi kao sportašu uvijek na prvom mjestu bili uspjesi, što se potvrdilo i novim povratkom 2006. Od kada je KK „Bjelovar“ prvoligaš – domeće Košutić.

„Strašni“ Ivo Golec

Iako uvijek nekako u sjeni nekih drugih sportova, bjelovarsko kuglanje je svojevrsni fenomen jer druge daleko veće sredine nemaju u riznicama svojih klubova toliko trofeja, vrsnih kuglača, a ni tradiciju. Pri tome ne povlačimo usporednicu s našim rukometašima, kao isto tako fenomenološkom sportskom pojavom, već se samo prisjećamo nekih vremena kada se kuglalo na betonu, a klinci za „pinku“ postavljali „kegle“. Oni koji su to radili na staroj kuglani u nekadašnjem Domu armije sjećaju se da je bilo bolje potražiti neki zaklon kada je „bacao“ Ivo Golec jer su čunjevi od siline njegova zamaha „frcali“ na sve strane. I upravo na tim neravnim stazama na kojima se išlo u „pune“, „lijevog bauera“ i „desnim lohom“, izrasla je cijela plejada bjelovarskih kuglača koji su kasnije stajali na pobjedničkim postoljima ili proglašavani sportašima grada u još uvijek „malom“ sportu. (čr)