Piše: Čedomir Rosić

Štura agencijska vijest da je umro Umberto Panini (83) mogla se pročitati samo u nekim novinama i to obično pri dnu stranice. Kao da se radilo o nekom talijanskom pomoćnom nogometnom sucu, a ne čovjeku koji je zajedno sa svoja tri brata u ovu igru unio novu dimenziju – sakupljanje sličica nogometaša. Ova naoko bezazlena igrarija namijenjena prije svega „bambinima“, pojavila se u Italiji početkom 60-tih godina, kada su Paninijevi na kioske lansirali album igrača talijanske prve nogometne lige naziva Calciatori. Uspjeh nije baš bio na razini poslovne senzacije, ali su braća ubrzo uvidjela da se sličice ne lijepe samo za prste ondašnjih klinaca, već kako njihove albume sve češće prelistavaju i očevi. Bio je to siguran znak kako su na pragu gotovo senzacionalnog otkrića širom svijeta poznatog kao Figurine. Naravno da im nije promaklo kako će upravo sličice igrača s ponekom zanimljivošću ubrzo prerasti dječju igru i postati dio kolekcionarskog svijeta poput primjerice poštanskih marki. I nisu se u tome prevarili, jer su za Svjetsko prvenstvo u nogometu 1970. u Mexicu od FIFA-e otkupili prava za izdavanje sličica. Album izlazi na nekoliko jezika i postiže planetarni uspjeh kao jedna od pratećih pojava ovog velikog nogometnog spektakla.

Prva sakupljačka „groznica“

Kako se Svjetskog prvenstva u Čileu 1960. sjećam samo po pričama o Vlatku Markoviću i Draženu Jerkoviću, gledanja snimki utakmica koje su stizale sa dva dana zakašnjenja, onog 1966. u Engleskoj po novom RIZ-ovom televizoru „na nogama“ i mučnim scenama kada je Bugarin Žečev gotovo obogaljio tadašnju nogometnu vedetu Pelea, te novoj zvijezdi, Portugalcu Eusebiu, Mexico uz ostalo pamtim i po luksuznom albumu sa sličicama tadašnjih nogometnih zvijezda. Teško će me netko razuvjeriti da pomama za igračima nije bila veća ili barem slična onoj za ulaznice utakmica. Kao danas se sjećam „stražarenja“ pred kioscima prije nego će stići nova pošiljka paketića, koje bi otvarali drhtavim rukama potajno se nadajući da će u jednom od njih pronaći tadašnje vedete Rivelina, Jairzinha, Carlosa Alberta, Facchettija, Mazzolu, Boninsegnu, Gerda Muellera, Beckenbauera, Meiera, Charltona,Viktora… Istina, ovi igrači nisu bili među sakupljačkim rijetkostima kao oni iz tada egzotičnih nogometnih zemalja poput Maroka ili Egipta koje je bilo teško „dobiti“, ali znam da nam je jedan posebno “išao na živce“. Bio je to brkati Peruanac Cubillas, kojeg smo pronalazili gotovo u svakom paketiću pa se među sakupljačima munjevito pojavila uzrečica „dosadan si k’o Cubillas“. Na kraju se ispostavilo da tog momka i nisu bez razloga forsirali, jer je u tri utakmice postigao pet golova i postao jednim od najvećih iznenađenja prvenstva, „zagorčavši život“ mnogima, pa i nama.

Klinci i profesori

Prisjećajući se tog sakupljačkog žara gotovo sam se mogao okladiti da će i za četiri godine kasnije i to bez obzira na starenje, ista ekipa, naravno pojačana s novopridošlim „članovima kluba“ ponovo stajati pred kioscima i gotovo ovisnički u lijevom džepu držati „dupliće“, a iz desnog, u koji se posezalo samo pred odabranima, na pristojnoj udaljenosti od ostalih, pokazivati rijetke primjerke. Teško ćete povjerovati da su u istom kolekcionarskom krugu te 1974. za prvenstva u Njemačkoj, uz tadašnje osnovnoškolce, srednjoškolce i „gradske frajere“ stajali i akademski građani, profesori ili liječnici koji su s ništa manje žara kupovali i razmjenjivali sličice. Bili su to oni koji poput nekih rijetkih klimatskih pojava stižu u redovitom četverogodišnjem ciklusu kako bi možda i ne znajući tko sve igra na Svjetskom prvenstvu, postali dijelom ove predstave. I gledajući ih onako ozbiljne kako s nasmješenim licima kupuju na desetke sličica, pitao sam se što se krije iza te strasti.

Popularni Zairci

Vjerojatno neodoljivo podsjećanje na kratke hlače i žašećerene „Favorit“ žvakaće u kojima su samo najveći sretnici mogli dobiti sličicu koja je uvijek nedostajala, onu Bernarda Vukasa, ili u čokoladicama „Životinjsko carstvo“- pavijana. U prvom slučaju nagrada za ispunjeni album bila je kožna lopta „s pipcem“, a u drugom, paket krcat raznim slatkišima. Tadašnja senzacija među sakupljačima bila je reprezentacija Zaira i to ponajviše zbog imena igrača koja su postala dijelom gradske zafrkancije, a mnogi ih se i danas sjećaju. Mwamba Kazadi, Etepe Kakoko, Ndimi Tubilandu, Lobilo Boba, već su odavno u sportskoj mirovini, a zapamtili smo ih i po tome što su od reprezentacije tadašnje Jugoslavije „popili“ devet „komada“. Preko sličica smo postali i nekako bliži tada odličnim Poljacima i gotovo savršenim Nizozemcima i Nijemcima, ako ništa drugo zbog toga jer smo njihove tadašnje perjanice Szarmacha, Cruyffa ili Beckenbaura mogli vidjeti „iz bliza“, pa čak ih i dotaknuti, a oni, onako uredno poredani na svojim mjestima u albumu svakog dana gledaju u nas.

Sličica za unuka

Gledajući i danas u portrete tih igrača od kojih se poneki pojavljuju na izvlačenjima parova za važna nogometna natjecanja, nekako mi se čini da se i nisu promijenili, ili možda samo to umišljam, kao što sam i 1978. mislio da se tadašnji argentinski izbornik Cesar Luis Menotti i glavni strijelac Mario Kempes nikada neće ošišati. A jesu. Nisam pomislio ni da će se pojaviti virtualni album, a pojavio se! Valjda zato i nema gomile klinaca ispred kioska koji se guraju ne bi li došli do sličica Ronalda, Messija, Modrića, Mandžukića… Ali, siguram sam da će se pred kioscima uoči novog prvenstva u Rusiji iduće godine pojaviti barem poneki iz „naše“ generacije koji će i u 60-ima bez imalo kompleksa kupiti po nekoliko paketića sličica. I baš zato se prisjećam jednog od njih, koji je za prošlog prvenstva u Brazilu uspio sakupiti cijeli album što ga je koštalo ne samo novca, već i svakodnevnog „đoranja“ s klincima. Pričao je kako ga je jednom prodavačica nakon tko zna kojeg posjeta, poprilično zbunila upitnim pogledom na što je kroz brzo „nabačeni“ smiješak uspio tek promrmljati: „Ma, to je za unuka“.