U Kulturnom i multimedijskom centru Bjelovar ovog utorka (8. prosinca) održat će se premijera hrvatskog filma Život je truba kojega bez imalo grižnje savjesti možemo prozvati “svebjelovarskim”. U toj urbanoj komediji, naime, glumi čitav niz Bjelovarčana, od najpoznatije hrvatske glumačke braće, Bojana i Gorana Navojca, preko mladog naraštaja bjelovarskih glumaca, Erne Rudnički i Ivana Ožegovića, sve do veterana glumišta Bogdana Diklića. O glavnoj ulozi, nostalgiji prema Bjelovaru i svim ostalim najbitnijim životnim temama ususret bjelovarskoj premijeri razgovarali smo s Bojanom Navojcem, koji inače živi u metropoli, a zaposlen je u stalnom postavu Hrvatskog narodnog kazališta.

BJN: S obzirom da glumiš trubača, jesi li naučio svirati trubu?

– Imao sam lekcije kod Stipe iz Hladnog piva. Trebao je i imao je mnogo strpljenja za mene na čemu sam mu zahvalan. Bio je odličan učitelj.

BJN: Nedostaje li ti Bjelovar?

– Kada sam bio mlađi, čudio sam se Bogdanu Dikliću, Goranu i Snježani Tribuson i svima onima koji su otišli iz Bjelovara, kada su pričali koliko im Bjelovar nedostaje. No, što sam više svijeća puhao na rođendanskim tortama, to je i meni sâmom Bjelovar više počeo nedostajati, a kako vrijeme prolazi, tako svi oni divni trenuci odrastanja i mladosti provedene u Bjelovaru postaju intenzivniji. Bjelovar mi strašno nedostaje.

BJN: Bogdan Diklić mnogima, pa i tvojoj generaciji, bio je glumački uzor. Kako je raditi s njim, obraćaš li mu se kao obožavatelj ili kao kolega?

– S Bogdanom sam prvi puta radio na filmu “Ne dao Bog većeg zla”, tako da ovo nije naša prva suradnja. On je izuzetna osoba i glumac, a o njemu mogu reći sve najbolje. A kako i ne bi bio dobar kada je rođen u Bjelovaru. Ja imam izreku: Bebe koje se rode u drugim gradovima babice zamataju u pelenu, a u Bjelovaru u superlative.

BJN: Čuli smo da ti na snimanju nije dobro “sjela” scena u kojoj radiš u mesnici, za razliku od tvog brata koji je uživao u snimanju?

– Dobro su vam rekli. Možda sam licemjeran, jer volim jesti meso, ali nije mi baš po volji sâm proces pravljenja mesa tako da mi nije bilo ugodno snimati te scene. Ako ćemo potpuno iskreno, volio bih da više nikad ne snimam takve scene. Iako, ima tu i jedna anegdota. Kada smo brat i ja došli u Zagreb, svi su mislili da je naš otac Zlatko ustvari mesar jer smo obojica dosta krupni. Bilo je nekako prirodno misliti da nam je tata mesar.

BJN: Namjeravaš li se vratiti u Bjelovar?

– Smatram se ekonomskim pečalbarom. Vratio bih se kada bih mogao raditi u Bjelovaru, da ovdje postoji kazalište ili nešto slično. U Zagrebu imam dosta posla. No, na premijeru ću svakako doći. Jako mi puno znači pojaviti se u Bjelovaru, vidjeti se s rodbinom, prijateljima i publikom.