Uskrs je najveći i najvažaniji kršćanski blagdan, koji obilježava i veliko bogatstvo običaja bilogorskog kraja kojih se prisjećamo u razgovoru s Gordanom Martom Matunci, listajući brojne zabilješke iz zbirke uskrsnog običajnika. Prisjećajući se djetinjstva, reći će kako se na Veliki četvrtak nije obrađivala zemlja niti se išta radilo, dok su na zemlji, kaže, smjeli raditi samo oni koji nisu imali vlastitu stoku za vuču pa su im toga dana svoju radnu marvu prepuštali susjedi.

– Ukućani su se nutkali zalogajima svježeg povrća, primjerice mladim lukom, salatom ili matovilcem jer se vjerovalo kako će se na dulje vrijeme osnažiti tijelo. Na jelovniku su bile neizbježna ječmena kaša i leća, nesoljeni maslac napravljen na taj dan navodno je liječio sve rane, a vjerovalo se da zdravlje tijekom cijele godine donose jabuke ako se pojedu na Veliki četvrtak. Toga dana se vežu crkvena zvona i tada je valjalo natočiti bunarske vode zbog vjerovanja u njenu ljekovitost – priča Gordana. Na Veliki četvrtak, a negdje i petak, „farbaju“ se i ukrašavaju jaja, pri čemu Gordana upozorava kako se u bilogorskom kraju ukrasna jaja nikada nisu nazivala „pisanica“, kao što se to danas kaže, već isključivo „pisanac“.

Dan velikog trpljenja

Veliki petak oduvijek označava dan velikog trpljenja i još se naziva Žalosni petak. Strogo se pridržavalo posta koji se nekoć sastojao od komadića kruha, rasola, suhoga voća, čašice rakije i crnog vina. Tko je tog dana jeo meso dobio bi bradavice po rukama i cijelo ljeto bi ga boli komarci, a tko bi pio vode ostajao je uvijek žedan te se pilo vino zbog vjerovanja da će se sve popijeno pretvoriti u krv. Odlazilo se i u voćnjak gdje se dobro prodrmalo svako stablo, kako bi se u voćki probudila radost.

Žene su nosile pokorničko ruho, nisu se kitile niti ogledale u ogledalu, koje je bilo zastrto još od Gluhe nedjelje. Nije se čuo smijeh, manje se govorilo, molilo se u kući i crkvi, uz Isusov grob. Gordana podsjeća kako je to jedini dan cijele crkvene godine, kada se ne služi misa. Također, na Veliki se Petak nije nikada prelo, šivalo, kovači nisu kovali, a tesari tesali. Bio je to, dodaje, spomen na kovanje čavala i tesanje Isusova križa.

Od davnine se obavljao blagoslov vatre i palila se svijeća, uskrsni krijesovi, vuzmice, vuzmenke, a osobito ih je bilo lijepo vidjeti „razbacane“ po obroncima Bilogore, uz koje se bdjelo cijelu noć. Nekoć se vatra palila kresanjem gube, ili trenjem drveta, kako bi se dobila živa, ili sveta vatra. Djeca bi sa svojim zažarenim gubama u ruci, brzo potrčala u kuću gdje su ih kraj ugašenih ognjišta čekale domaćice. S blagoslovljenom su gubom palile peć, te tako posvetile i obnovile kućnu vatru.

 Blagdan Uskrsa

-Na ranoj jutarnjoj misi oduvijek se obavlja blagoslov jela. Košara s jelom se obvezno ukrašavala natkanim, dupljanim, šlinganim ili vezenim ručnikom ili stolnicom. Na posvetu su se obvezno nosili pisanci, kruh, kovrtanj, hren, luk, sir, komad svinjskog buta, kobasice, malo baruta i nešto pića. Nakon obreda djevojke i žene morale su požuriti kući, jer se vjerovalo da će dom i onaj koji prvi stigne kući biti u poslu i obilju prinosa, bolji i napredniji te godine – Matunci. Također, dodaje, ako je jelo na posvetu nosila djevojka, te će se godine zasigurno udati.

Donošenjem blagoslovljene košare u kuću, prestajao je post. Svi se ukućani okupljeni oko stola pomole te zajedno blaguju od svakog jela po malo. Osobito je važno pojesti jaja, naglašava Gordana, jer mrvice i otpatci jaja, a posebice ljuske, imaju jaku obrambenu moć od bolesti i štetočina. Nekoć ih se skupljalo i vezivalo u krpice, spaljivala su se u peći ili rasipala po polju i vrtu.

Darivanje pak pisanaca djeci, posebno kume kumčadi i razmjena među mladima, imalo je veliki značaj pri ovom obredu. Poslije „poldanje“ mise, počinjala su uskrsna kola i igranje djece i mladih na otvorenom. Mladost je znala prošetati selom pjevajući i plešući, a uz njih bi se našao i pokoji dudaš ili svirac na dvojnice, a kasnije i tamburaši, a uskrsni običaj i radost prenose se i na Uskrsni ponedjeljak.
Svi ovi običaji i vjerovanja, domeće Gordana, navještavaju proljetnu radost. Zelenilo, cvijeće, šarenilo jaja, pjesma i svirka, zajedničko okupljanje oko Kristova groba, vuzmenke, izraz su vjere čovjeka u snagu i pobjedu svijetla nad tamom, dobra nad zlom, života nad smrću.