Koliko nezaposleni zaista traže posao? Pitanje je to koje si postavljaju mnogi poslodavci kojima se potencijalni zaposlenici javljaju s rečenicom “Ako vas budu zvali sa Zavoda, recite im da se nismo uspjeli dogovoriti”. Naime, postupak je takav da se raspiše natječaj, a nezaposleni sa Zavoda za zapošljavanje koji odgovaraju traženim uvjetima dobivaju obavijest da se trebaju javiti na natječaj. Ako to ne učine, brišu se s liste nezaposlenih. Upravo se u tome krije pojašnjenje rečenice s početka s kojom se ovih danas susreće i Mario Toth iz Male Pisanice koji do kraja ovog tjedna ima raspisan natječaj za radnika na farmi. No nameće se još jedno pitanje, a to je “Zar je moguće da u županiji koja je krajem veljače, prema podacima Zavoda za zapošljavanje, imala 9200 nezaposlenih baš nitko ne želi raditi na poljoprivredi?”

Nemoj me zaposliti

-Nažalost, radnika još uvijek nisam pronašao, a svi koji su me nazvali su me praktički zamolili da ih ne zaposlim. Istovremeno gledamo reportaže snimane ispred Zavoda gdje nazaposleni govore kako bi radili bilo što i kako jedino žele naći bilo kakav posao. Ja takva iskustva nemam, a kod mene je bio tek jedan mladić koji je zaista želio raditi, no zbog velike udaljenosti nikako mu ne bi bilo isplativo dolaziti dvaput dnevno na posao – kaže Mario Toth koji svom budućem radniku nudi plaću od tri tisuće kuna, kao i tri kuhana obroka dnevno.
-Naš radnik nije rob. Posao koji radi on, radimo i mi. Hranu koju kuhamo za nas, jede i radnik. Sve se možemo dogovoriti, no posao se mora odraditi. I nikako nije riječ o teškom fizičkom poslu, već je riječ prije svega o monotonom radu jer svaki dan u štali je isti, no nekako mi se čini da je najveći problem u tome što je našim ljudima sramota i ispod časti raditi na tuđoj poljoprivredi – ističe naš sugovornik čija farma broji ukupno 60-ak grla stoke, dok obrađuje oko 60 hektara zemlje.
-Kod nas na selu je posao drugačiji nego u nekoj firmi u gradu. Dok je u firmi točno poznato što tko radi, kod nas se opis poslova na zemlji mijenja iz tjedna u tjedan. Sada smo recimo u pripremam za proljetnu sjetu. Kada je pak riječ o stoki, posao je svakog dana čitave godine isti osim što jednom mjesečno tu štalu treba počistiti. Osim toga, imamo i dosta mehanizacije i strojeva tako da nema puno fizičkog rada – pojašnjava ovaj poljoprivrednik vraćajući se na pitanje sramote.

Samo da je cigareta i mobitela

-Naši ljudi nemaju struje u kući, praktički nemaju što jesti, ali neće doći zaraditi koju kunu. Nažalost, našim ljudima je bitno da imaju najnoviji mobitel, da su non-stop dostupni na društvenim mrežama, da je na stolu kutija cigareta, no sramota je raditi da bi se za to zaradilo. Jedino nije sramota biti poljoprivredni radnik par dana prije plaće. Tada bi radili što god je potrebno, a kada plaća sjedne na račun, zaboravi na njihov rad – kaže pomalo razočarano Toth koji je već zajedno sa svojim roditeljima već započeo s poslovima pripreme za proljetnu sjetvu jer, kako kaže, ne može se osloniti na eventualno zapošljavanje radnika do kojeg možda uopće neće doći.
-Bilo bi nam znatno lakše da imamo radnika, no dok ga ne nađemo, morat ćemo se snaći sami iako su roditelji već stariji pa im više nije lako raditi na polju. Do prije dva tjedna smo imali radnika koji je kod nas bio godinu i pol, no odlučio je otići. Sada pak nitko s biroa nije došao ni pitati o kakvom je poslu riječ. Ja razumijem starije, no mlade nikako ne mogu shvatiti. Svi bi sve htjeli imati, no nitko ne bi zasukao rukave i radio. Ja razumijem da tri tisuće kuna nisu velika plaća, no takav je i posao. Kada se gleda s moje strane, pet tisuća kuna mjesečno, odnosno 60 tisuća kuna godišnje za radnika nije malo. No tako je to uvijek, radniku je novca malo, a poslodavcu puno. Pa se na kraju ne radi, već svi čekaju da novac padne s neba – nezadovoljan je Toth koji je tek jedan od poslodavac koji se, paradoksalno, u zemlji prepunoj nezaposlenih, suočava nemogućnošću pronalaska radnika.