Prema statističkim podacima u posljednjih deset godina u školama u Hrvatskoj izgubljeno je gotovo 70 tisuća djece. Svakodnevno slušamo o tome kako ljudi odlaze iz Lijepe naše i kako svoju egzistenciju traže u Njemačkoj, Sloveniji, Austriji ili Irskoj. Odlasci kao i sve lošija demografska slika odražavaju se, naravno, i na segment školstva u kojem je sve manje učenika. I dok su političarima puna usta demografske politike ništa se konkretno ne poduzima. Ljudi i dalje odlaze, a oni koji ostaju bore se za golu egzistenciju.

Pronalazak ugovora

Da situacija nije obećavajuća potvrđuje i ravnatelj bjelovarske Ekonomske i birotehničke škole Vojislav Kranželić koji ističe da je za jesenski rok u njegovoj školi ostalo još 12 slobodnih mjesta.
– Stvar je jednostavna, manje je djece. Prijašnjih godina nismo imali takvu situaciju, no vjerujem da će se i ova mjesta popuniti na jesenskom roku – kaže ravnatelj Kranželić.
U bjelovarskoj Obrtničkoj školi situacija je slična kao i prijašnjih godina. Unatoč činjenici da su obrtnička zanimanja poput bravara, automehaničara ili tokara itekako tražena, velikog interesa nema. Za jesenski upisni rok ostalo je još čak osam mjesta za zanimanje bravara te isto toliko za pomoćnog bravara, kao i za limara. Nedostaje i šest zavarivača kao i pet proizvođača i montera PVC i Al stolarije. Ravnatelj Obrtničke škole Branko Cvetković ne vjeruje da će situacija biti bolja.
– U našoj školi uvijek muku mučimo s upisom limara. No, osim što se djeca ne odazivaju na upis za ta zanimanja, činjenica je i da postoji problem s pronalaskom ugovora. To su ugovori o naukovanju koji se sklapaju s licenciranim obrtnicima ili poduzećima, a koji djeci omogućavaju da djeca tamo odrađuju veći dio praktične nastave. Dakle, nedovoljan je broj radionica i roditelji jednostavno ne mogu pronaći ugovore, a bez ugovora nema upisa. To je dakle također jedan ograničavajući faktor zašto djeca ne upisuju ta zanimanja – pojašnjava ravnatelj Cvetković. Napominje kako i iz škole nastoje roditeljima pomoći s pronalaskom takvih ugovora, no činjenica je da neki obrtnici jednostavno ne žele primiti takve učenike. Sve se na kraju svodi na molbe roditelja i djelatnika škole, a sve kako bi se na bilo koji način osigurao ugovor koji učenik mora imati pri upisu.
– Evo primjerice, imamo problem s elektromehaničarima jer roditelji jednostavno ne mogu pronaći ugovore. Čekat ćemo jesen, a ako ne uspijemo tako, postoji i varijanta da ta djeca obavljaju praktičnu nastavu u školi. Naravno, to će imati za posljedicu povećanje fonda praktične nastave i možda se protegnuti na dvije smjene iako provodimo jednosmjensku nastavu. Ali, još ćemo čekati jesenski dio i krajem osmog mjeseca ćemo morati odrediti što i kako ćemo – ističe Cvetković. Dodaje kako se u trogodišnjim školama radikalno smanjuje broj djece, no i činjenica da je ukinut bodovni prag ne ide u prilog obrtničkim zanimanjima. Jer, djeca u tom slučaju radije biraju četverogodišnja zanimanja kad god mogu.

Učenici na naukovanju

– Cijela ovakva situacija rezultirat će sve manjim brojem djece koja će upisivati obrtnička zanimanja i u dogledno vrijeme nećemo imati radnu snagu u tom dijelu. Naime, već sada su ta zanimanja deficitarna, na Zavodu za zapošljavanje nema, primjerice, autolakirera, instalatera grijanja, autolimara, CNC tokara i slično. Isto tako, imam prilike da mladi ljudi odlaze van jer je činjenica da oni nemaju obaveze, a i zarada je vani daleko bolja – smatra ravnatelj Cvetković te zaključuje kako bi Ministarstvo obrazovanja trebalo razmisliti o tome da potakne i motivira obrtnika da uzme učenika na naukovanje. Neka sredstva Ministarstvo već sada osigurava, no obrtnici često puta ističu kako to nije dovoljno.