Piše: Ivona Ćuk

Zagrebački bračni par Marija i Mario Vincek svoju su zasluženu mirovinu odlučili provesti gradeći novi život u Lamincu. Marija, danas 61-godišnjakinja, rodni je Laminac napustila s nepunih 13 godina te otišla u Zagreb gdje je nastavila školovanje. Radni vijek provela je kao menadžerica u hotelu Westin, dok je njezin suprug radio kao pomoćnik šefa proizvodnje u HEP-u. U svojem vlasništvu imaju stan na atraktivnoj lokaciji na Jarunu, ali ni on nije bio dovoljan da ih spriječi u naumu života na selu. Ostavili su u Zagrebu stan, prijatelje, djecu i unuke te u Lamincu od nule izgradili mjesto za idealan seoski životna kojem ih svi “ostavljeni” redovito posjećuju i skupa s njima uživaju.

Kava na terasi

– Mi smo ovdje najsretniji i najmirniji. Sjećam se, kada smo tek krenuli dolaziti ovamo, izlazili smo piti kavu na terasu i po zimi, samo da budemo vani. Ovdje sve sami radimo i izrađujemo, i život je jednostavno zdraviji i bolji – govori Marija. U to smo se uvjerili kada su nas proveli u obilazak svog imanja. Mario zna napraviti od drveta i željeza i predmeta koje bi netko drugi odbacio zna izraditi što god mu padne na pamet. Drveni krov za terasu, krušnu peć, stolove i stolice od bačvi, sustav za navodnjavanje, kućnu peć za grijanje, mješalicu za ajvar i pekmez, unutarnji namještaj i drugo. Naš domaćin, inače strojarski tehničar, uživa u izradi i uvijek smišlja načine na koje će iskoristiti višak građevinskih materijala.
– Puno sam stvari znao otprije, a ono što ne znam pogledam na internetu ili se savjetujem s nekim, ali uvijek uspijem u naumu. Uglavnom, sve što vidite je napravljeno, može se reći da je to prava ekološka proizvodnja – kazao je kroz smijeh Mario koji je, osim rada u HEP-u, dugo radio i kao pomorac. Osim materijalnih potrepština, ovaj bračni par ima i vrt na kojem bi im mnogi pozavidjeli. U njemu sade sve što su nekada morali kupovati na tržnici ili u trgovini, a najviše se raduju rajčici koju će ove godine staviti u plastenike koje je, naravno, Mario već izradio. Zanimljivo je kako Marija, nakon što je cijeli život provela u ulozi gradske žene, danas živi pravi seoski život. Sama radi i sve vrste zimnice, kompote i pekmeze te sadi i održava gotovo sve voće i povrće, čak i limun i lovor. I ona je, kaže, morala učiti.

Propast sela

– Dosta sam novoga morala naučiti, ali imajte na umu da sam ja ipak djetinjstvo provela na selu, a biti dijete u moje doba i danas nije isto. Ja sam već onda, sa svojih desetak godina, znala sve spremati u kuhinji, hranile su se životinje, okopavao se i sadio vrt, tako da sam se dosta toga morala samo prisjetiti – govori Marija, dodajući kako su susjedi u Lamincu također od velike pomoći jer za sve što su trebali, pomoć su našli u svojoj blizini. Inače, prvobitni plan ovog para bio je dolaziti u Laminac samo ponekad te im je on trebao služiti kao sredstvo za bijeg iz velegrada, ali danas, Laminac je njihovo središte. Njihovi unuci također uživaju u blagodatima sela, i na taj način, smatra Marija, doživjet će pravo djetinjstvo. Djed i baka napravili su im sve da bi mogli u potpunosti uživati, ljuljačke, bazen te ogromno dvorište za igru i vožnju. Ono što im teško pada svakako su suze mališana svaki put kada napuštaju Laminac, ali uvijek im ostaje radovanje idućem posjetu. Ono što ih isto tako rastužuje jest današnja situacija hrvatskih sela, a Laminca pogotovo. Smatraju da je danas u selima vidljivo kako ostaju samo djeca seoskih moćnika, dok siromašniji bježe u grad, a situacija u prošlosti je bila u potpunosti obrnuta.
– Sjećam se 80-ih godina, kada sam prvi put došao u Laminac. Selo je bilo živo, nešto se stalno događalo. Danas su, nažalost, sela mrtva. Ljudi cijeli životni vijek provedu na selu, a kada dođe vrijeme za mirovinu, nemaju se baš čemu veseliti – zaključuju naši sugovornici.