Dok su današnji izlozi trgovina odjećom i obućom prepuni modela najpoznatijih svjetskih marki, a police trgovačkih lanaca krcate obiljem, teško je mlađim generacijama predočiti kako su izgledali dućani 60-ih godina. Cipele su se mogle kupiti u „Borovu“ ili „Šimeckom“, „štofane“ hlače u „Varteksu“ ili kod nekolicine tadašnjih bjelovarskih krojača, a sve ostalo što se moglo vidjeti u nekim inozemnim magazinima koji su se počeli stidljivo pojavljivati na kioscima, jedino u Trstu. Taj je talijanski grad, udaljen nekih 300-tinjak kilometra od Bjelovara, postao sinonimom taženja žeđi za nečim novim i modernim u nas nedostupnim, a mladim generacijama toliko poželjnim. Odlazak u tršćanske trgovine koje su blještavim nazivima i po poznatom talijanskom modelu dizajniranoj unutrašnjosti neodoljivo privlačile, bio je i odmak od tadašnje domaće konfekcije, zagasitih boja, nespretnih imitacija i nemuštih krojeva koji su činili svojevrsnu uniformiranost s prevladavajućim modnim sivilom. Ali, Trst je mnogima bio i „prozor u svijet“ s kojeg se moglo vidjeti kako se to živi u „trulom kapitalizmu“ iz kojeg smo se vraćali s prenatrpanim šarenim torbama i plastičnim vrećicama, uz neizostavni mrežasti „ceker“ s talijanskim pjenušcem „Lambrusco“. S vremenom, a posebice 70-ih godina, Trst je postao toliko popularan da ste vlastitog susjeda prije mogli sresti u nekoj od trgovina, nego u hodniku zgrade.

Granične zavrzlame

Ali, stići do Trsta ondašnjim automobilima koji su već na nešto više od sto kilometara na sat počeli podrhtavati nije bilo nimalo lako. Na put se kretalo oko tri sata ujutro da bi se „uhvatilo“ parkirno mjesto, obično na gradskoj obali, a do 9 sati, kada su se otvarale trgovine, razgledati izloge i zabilježiti one na kojima je pisalo „sconto“ (popust). No, prije toga trebalo je na graničnom prijelazu Sežana carinicima objasniti da nosite upravo onoliko novca koliko je dozvoljeno, proći eventualni pregled džepova i tek potom očekivati onaj dobro poznati zvuk pečata, nakon čega se hitalo prema tabli „Benvenutti“ (dobro došli). Iza nje su nas dočekivali talijanski carinici i policajci koji bi tek površno pregledali tadašnje pasoše i promrmljavši „via“, nehajno mahnuli rukom. I tek tada je mnogima laknulo, jer su slobodno iz cipela, podstava kaputa, ili ispod ručnih satova mogli izvući prošvercani novac kako bi u prtljažnik stalo još nešto odjeće ili drugih „sitnica“. Jer, kad se već odlazi u Trst, unaprijed pripremljen popis onoga što je trebalo kupiti mijenjao se od izloga do izloga, ali je pri povratku „gepek“ uvijek bio puniji željenim nego dozvoljenim. Tada su se već na izlazima iz grada smišljale razne strategije nadmudrivanja carinika. Ali, kako je njihovom iskusnom oku malo toga moglo promaknuti, vjerojatno su se potajno smijuljili nemuštim odgovorima zašto je više kave, vina ili deterdženta. Neki su pak u čudu promatrali iskusne švercere koji su za ljetnih vrućina na sebe navlačili po nekoliko traperica, majica ili vesti uz uvjeravanje kako je to za brata, sestru, strinu i tetka.

Traperice i „vijetnamke“

Kupovna top lista bila je u većini gotovo ista. Na prvom mjestu su bile traperice „Super Rifle“ i jakna iste marke, ljetne majice i tada popularne veste, za zimu se pripremalo kupovinom „vijetnamke“, produžene zelenkaste jakne kakve su nosili američki vojnici. Nešto duža varijanta bili su „đubretarci“, i to isključivo „Tankerovi“, a posljednji novac se u pravilu trošio na kolonjsku vodu „Brut“ i parfem “Pino silvestre“ koji su danas već postali postali klasicima. Najpopularnijim mjestom kupovine za one manje prohtjevne bila je tržnica Ponte Rosso. S jedne strane pretrpana prekrasnim voćem i povrćem, a s druge jeftinijom robom sumnjive kvalitete iza čijih tezgi su prodavači privlačili kupce nezaboravnom rečenicom „Moze za dinari“! Oni izbirljiviji u pravilu su izbjegavali ovo mjesto i obilazili dućane u ulici Via Carducci ili robne kuće iz kojih se satima nije izlazilo, dok su muževi nervozno šetkali ispred ulaza paleći cigaretu za cigaretom. Nešto stariji su pak opsjedali „Emporio“, ogromnu trgovinu s „metražom“ iz koje su se osim tekstila iznosili kilometri zavjesa, a potom kretalo u potragu za kičasto obučenim velikim „bebama“ koje su govorile „mama“ i nakon dolaska kući zauzimale svoje mjesto na krevetima spavaćih soba. Druga neizostavna tršćanska „legitimacija“ bila je plastična venecijanska gondola koja se obično „šepurila“ na televizorima ili između čaša i servisa za kavu u ostakljenim vitrinama.

Put na sjever

No, ni tada nisu baš svi hrlili prema tršćanskim trgovinama jer su oni nešto dubljih džepova postupno počeli otkrivati Austriju. Prvo preko pograničnih gradića Leibnitza i Radgersburga, idealnih za „špeceraj“, sve dok kasnije nisu postali tek prolaznom stanicom na putu prema Grazu. Ali, zbog skupoće ova se zemlja u većini slučajeva izbjegavala sve dok nekadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Ante Marković nije uveo konvertibilnost dinara s njemačkom markom u odnosu 7:1. E, tada smo i u Austriji postali „kraljevi“ šopinga. I to vrijeme je brzo prošlo pa se postupno „selimo“ u Mađarsku, ali to je već druga priča. Vadeći pojedine isječke iz tih godina teško se oteti dojmu kako je većina nas „duh Europe“ osjetila upravo u Trstu u kojem smo vidjeli, ne samo kako se drugdje živi bolje, već promatrajući sve što nas je okruživalo poželjeli ostati. Samo, zaboravili smo da se u tom gradu danonoćno radilo samo kako bi se ispunile naše želje pa je ipak bilo bolje sjesti u auto i vratiti se kući.