Dubravka Gurović , jedna od omiljenih medicinskih sestara na odjelu bjelovarske pedijatrije, broji već gotovo 42 godine radnog staža, no i dan danas s velikim entuzijazmom gleda na svaki novi radni dan. Tijekom više od četiri desetljeća predanog rada pomogla je u liječenju brojnih malih pacijenata, a toplom riječju i pažnjom uljepšala je njihove bolničke dane.
-Svoj poziv nikada ne bih mijenjala ni za koji drugi, baš kao što ne bih mijenjala ni ovaj odjel i rad s mališanima. Iako su naši radni dani vrlo zahtjevni i iako moramo u svakom trenu biti spremne na puno odricanja i potpunu posvećenost malim pacijentima, ono što mi ovdje doživimo od djece je nezamjenjivo. Naime, mi uz djecu moramo biti neprestano jer je riječ o pacijentima kod kojih je to nužno pa su i lijepi trenuci koje doživimo u radu s djecom brojni. Nekada je lakše, nekada je teže, često nemamo vremena za predah ili gablec, no ako je to posao koji volite, ništa vam neće biti teško pa makar bilo riječ i o papirologiji koja nam oduzima puno vremena – kaže sestra Dubravka Gurović, odnosno teta Duda kako je zovu njezini maleni pacijenti.

Hvala, teta

-Naš radni dan započinje jutarnjom njegom, a nakon toga slijedi terapija koja je, naravno, različita od djeteta do djeteta, ali i posve drugačija od terapija kod odraslih. Najčešće je riječ o terapiji koju dajemo svakih sat ili dva pa smo stalno tu negdje prisutne uz pacijente. Mi smo njihove tete, a tete su na odjelu pedijatrije jako važne. To što mi doživimo od djece, toliko predivnih uspomena, to je nešto što se ne može riječima opisati. Najljepše je kada znate da ste djetetu pomogli i kada ono nakon nekoliko dana provedenih s nama na odjelu kući odlazi sretno, zdravo i nasmijano. Također, kada svoje bivše pacijente sretnete u gradu i kada vam se oni obraduju, znate da ste napravili dobar posao – ističe naša sugovornica.

Ne žele biti sami

Lijepih trenutaka je mnogo, no u sjećanju svakako ostaju djeca koja nakon vađenja krvi teti u plavoj kuti kažu hvala.
-Kada to doživite od tih malih bića, svaki put ostanete bez riječi. Nedavno je bio trogodišnji dječak koji je, kada je došlo vrijeme za spavanje, najmilijim glasićem na svijetu, bez imalo ljutnje ili plača samo rekao “Teta, ne želim biti sam”. Ja mu pojasnim da je teta stalno tu i da se ne brine, a on još umiljatije kaže “Ali, ja ne želim biti sam”. Tada jednostavno ostanete uz dijete iako imate sto drugih poslova koji vas čekaju kako biste se malo pomazili i uspavali dijete. Djeci to puno znači pa su njihovi zagrljalji, trenuci maženja i puse koje nam šalju svakodnevica koja ispunjava srce i daje snage za novi dan i onda kada je najteže i najnapornije – napominje Dubravka dodajući kako je ovo jednostavno poziv koji morate voljeti kako biste mogli dobro i kvalitetno raditi.

Najljepši odjel u bolnici

– Oduvijek sam i znala da želim biti baš medicinska sestra. Naime, kada je došlo vrijeme za upis u srednju školu, tata me upisao u Ekonomsku školu, no ja sam se sama upisala u Medicinsku. U tom vrijeme smo u obitelji imali zdravstvenih djelatnika koji su me odgovarali od te ideje budući da je riječ zaista o napornom i zahtjevnom poslu koji uključuje noćne smjene, rad nedjeljom i praznikom, no nitko me nije mogao odgovoriti od mog nauma da postanem medicinska sestra. Nakon završetka srednje škole, kroz staž sam prošla nekoliko odjela, a upravo je pedijatrija bila prvi s kojim sam se susrela. Nakon završetka staža trebala sam ostati raditi u šok sobi koja se baš u to vrijeme formirala, no budući da je tadašnji šef pedijatrije primijetio da imam afiniteta prema djeci, završila sam na pedijatriji. Moj prvi radni dan bila je nedjelja, a u to vrijeme vladao je nedostatak medicinskih sestra tako da sam počela raditi odmah nakon završene škole – prisjeća se Dubravka koja je danas voditeljica odsjeka zadužena za brojne pretrage koje se obavljaju na pedijatriji.
– Ovdje zaista obavljamo brojne pretrage, neke uzorke šaljemo i u Zagreb, a dio se obrađuje ovdje u Bjelovaru. Iako djeci to ponekad nije milo, posebice vađenje krvi, pretrage se moraju obaviti kako bi se mogla postaviti dijagnoza i započeti liječenje. Tu značajnu ulogu imaju i roditelji koji bi dijete trebali pripremiti na ono što ih čeka. Također, roditelji su jako važni i kada je dijete na odjelu pa tako danas mnogi od njih ostaju uz svoje dijete, a upravo je to velika promjena u odnosu na nekada. Naime, nekada je pedijatrija bila smještena na današnjem odjelu urologije, a posjete su bile moguće samo u točno određeno vrijeme pa su roditelji kuckali djeci na prozor kako bi ih vidjeli. Danas je potpuno drugačije pa roditelji mogu birati koliko će biti uz svoje dijete. Postoji opcija da to bude samo danju, a moguć je i ostanak i noću koji je za dojilje besplatan. Kada tome dodate i naš dnevni boravak koji je ispunjen knjigama i igračkama, tete čitalice, tete iz knjižnice i školarci koji našim malim pacijentima uljepšavaju dane provedene na liječenju, jasno da je smo puno napredovali kroz godine. Upravo smo zato dobili i status prijatelja djece, a ja često kažem kako radim na najljepšem odjelu u bolnici – zaključuje sestra Dubravka.