Foto – Veljko Milojević (Charles Millot) u sceni s oscarovcem Genom Hackmanom u filmu Francuska veza II

BJELOVAR – I dok danas za poznate glumce rođene u Bjelovaru, poput Borisa Buzančića, Bogdana Diklića ili braće Gorana i Bojana Navojca znaju vjerojatno svi, jedan glumac koji se također rodio u Bjelovaru potpuno je iščeznuo iz kolektivnog pamćenja i ne sjeća ga se gotovo nitko. Unatoč tome što je ostvario možda i najveću inozemnu karijeru od svih hrvatskih glumaca i unatoč tome što je scene dijelio sa ponajvećim zvijezdama svog vremena, kao što su Burt Lancaster, Alain Delon, Orson Welles, Gene Hackman ili Ava Gardner, Veljka Milojevića uspjeli smo potisnuti iz sjećanja samo 15 godina nakon njegove smrti.

No, srećom i dalje ima onih koji pamte glumca koji je svjetsku karijeru ostvario pod imenom Charles Millot.
Podaci o Milojeviću / Millotu šturi su i na sveznajućem internetu. Tek se na filmskoj enciklopediji IMDB-u može pronaći da je rođen 23. prosinca 1921. u Novim Pavljanima, a umro je 6. listopada 2003. godine u Parizu i da je od 1957. do 1994. ostvario stotinjak uloga na filmu i televiziji, uglavnom u stranim produkcijama, ali trag je ostavio i u hrvatskom filmu. No, i Milojevićev život pomalo je bio nalik filmu te je u kratkom vremenu od siromašnog pariškog studenta postao suprug američke milijarderke i jedna od omiljenih figura pariške kulturne scene, da bi na kraju ponovno završio gotovo zaboravljen i na posljednjem ispraćaju u Zagrebu okupilo mu se tek nekoliko ljudi.
Milojevićev otac bio je pravoslavni svećenik i ubrzo nakon rođenja sina premješten je iz Pavljana u Bjelovar, gdje je Veljko završio osnovnu i srednju školu. Živjela je obitelj Milojević u današnjoj Gajevoj ulici, a kad je stigao II. svjetski rat, Veljko je otišao u partizane.

Sudbonosna audicija

-Veljkov otac bio je pravoslavni svećenik u Bjelovaru i on je bio peto dijete nakon četiri kćeri. Sve sestre su se udale za istaknute hrvatske intelektualce, a pričao mi je kako se svojevremeno u Bjelovaru dogodio fenomen. Istovremeno su tada praktički u istoj ulici odrastale četiri velike ličnosti za hrvatsku kulturu: hrvatska glumica Nada Kareš, koja se kasnije udala za čuvenog arhitekta Vjenceslava Richtera, čuveni kipar Vojin Bakić, legendarni pjevač Ivo Robić i sam Veljko – ispričao je poznati hrvatski producent Ljubo Šikić, čovjek koji je producirao 75 filmova i radio s najvećim hrvatskim redateljima, kao što su Vatroslav Mimica, Veljko Bulajić, Antun Vrdoljak ili Krsto Papić, a godinama je bio veliki prijatelj s Milojevićem.
Kako je Milojević sam istaknuo u intervjuu Radi Šešić, objavljenom u Bjelovarcu u kolovozu 1990. godine, koji se čuva u Državnom arhivu u Bjelovaru, za vrijeme rata počeo je glumiti, a život ga je ubrzo preko Beograda, gdje je počeo studirati, i kazališta u Novom Sadu, gdje je ostvario prve uloge, odveo do Pariza.
-Počeo sam studirati glumu u Beogradu, ali sam već bio i član novosadskog kazališta. Baš smo igrali predstavu na jednom festivalu, kada je došla komisija iz Pariza, a ja sam igrao lik Barona u predstavi “Na dnu” Maksima Gorkog – ispričao je Millot u intervjuu iz 1990. godine i dodao da je istovremeno kad je on igrao ulogu Barona bio popularan i film u kojem je istog lika glumio slavni francuski glumac i redatelj Louis Jouvet, s kojim će mu se život uskoro spojiti.

Nakon završetka II. svjetskog rata Milojević je u sklopu francusko – jugoslavenske razmjene završio među stotinu studenata koji su dobili stipendiju za obrazovanje u Parizu. No, nakon godine dana, stipendije su ukinute i traženo je da se studenti vrate kući u Jugoslaviju, no Milojević je to odbio. Izdržavao se tada neko vrijeme kao svi siromašni studenti, istovarivao je kamione, raznosio novine, statirao u kazalištu.
-Milojević mi je pričao kako je prvo upisao studij književnosti, no ubrzo je odlučio da želi ostvariti svoj san i postati glumac. Otišao je na audiciju na pariški glumački konzervatorij, a na audiciju je došao Jouvet, koji je u to vrijeme bio rektor akademije. Nikada nije Jouvet dolazio na audicije, no nekim čudom baš se tog dana pojavio i vrlo brzo je zaustavio Milojevića i rekao mu da nikada neće moći ući u francusku kulturu, odnosno kazalište jer nikada neće naučiti jezik kako treba te da bi mu bilo pametnije da ne gubi vrijeme. Sljedećih godinu dana Velja se ponovno posvetio književnosti, završio godinu, no vrag mu očito nije dao mira i ponovno je došao na audiciju. Opet se ondje pojavio Jouvet, no kad ga je čuo kako govori francuski, ne samo da ga je upisao na konzervatorij, već ga je kao jedinog studenta uzeo u svoju klasu – istaknuo je Šikić.

Nakon završetka konzervatorija promijenio je ime u Charles Millot kako bi lakše došao do angažmana, a to se isplatio jer ga je angažirao poznati teatar “Comedie – Francaise”. Kultna ustanova najstarije je aktivno kazalište na svijetu i osnovana je još 1680. godine, a Millot i Španjolka Maria Casares postali su početkom 50-ih godina prošlog stoljeća prvi stranci koji su dobili ondje angažman.

-U međuvremenu je Veljko toliko usavršio francuski jezik da je čak četiri puta čitao proglas francuskog predsjednika na nacionalnoj televiziji, a u “Comedie Francaise” ostao je čak devet godina. Što je najnevjerojatnije, u tih devet godina svakodnevno je nastupao u dvije predstave jer se ondje svake večeri izvodio Moliere, a potom i još jedna dramska predstava. Na kraju je čak bio i vođa jedne od tri grupe, no morao je napustiti ovo kazalište jer više nije mogao izdržati napor od pet sati nastupa svakog dana – kazao je Šikić i dodao da Millotu nije trebalo puno da se snađe i u svijetu filma. U početku je igrao manje uloge, no uskoro je stigla i važna rola u ratnom filmu “Vlak” Johna Frankheimera, koji je bio nominiran i za Oscara.

Veljko i Burt
-U tom su filmu Veljko i Burt Lancaster imali paralelne uloge, nakon čega gotovo da nije bilo strane produkcije koja se snimala u Europi, a da ga režiseri nisu angažirali. Što je najnevjerojatnije od svega, sve to vrijeme u Jugoslaviji praktički nitko za njega nije ni znao, sve dok ga Veljko Bulajić nije angažirao za jednu ulogu u filmu “Bitka na Neretvi”, u kojem sam bio producent. Tada smo se upoznali i vrlo brzo smo postali veliki prijatelji, tako da sam ga često posjećivao u Parizu i uvjerio se koliki je ugled i status ondje uživao – otkrio je Šikić i dodao da je Milojević bio omiljen čovjek u društvu.
-Običavao je vrijeme provoditi u jednoj kavani u centru Pariza, a uvijek je bio okružen najzanimljivijim ljudima francuske kulturne scene. Svi oni bi dolazili k Veljku i sjedali za njegov stol, što i ne čudi jer je bio iznimno karakteran čovjek, vrhunski intelektualac. Bio je oženjen bogatom Amerikankom koja je živjela u Francuskoj te su čak živjeli u dvorcu izvan Pariza, no nakon nekog vremena su se razišli. On je samo sjeo u taksi, vratio se u Pariz i nikada se nije vratio supruzi, koja je čak dolazila u Zagreb po njega da joj se vrati, no on to nije želio – kazao je Šikić, koji je desetljećima bio veliki prijatelj s Milojevićem i ističe da je bio jedan od rijetkih na njegovom posljednjem ispraćaju u Zagrebu.
Nakon “Bitke na Neretvi” glumio je Millot još u pet Bulajićevih filmova (“Atentat u Sarajevu”, “Čovjek koga treba ubiti”, “Visoki napon”, “Veliki transport” i “Donator”), a zapažene uloge ostvario je i u filmovima “U gori raste zelen bor” Antuna Vrdoljaka, “Seljačkoj buni” i “Banović Strahinji” Vatroslava Mimice, “Tajni Nikole Tesle” Krste Papića i “Ujedu anđela” Lordana Zafranovića.
-Pomalo je nevjerojatno da ga beogradski režiseri nikada nisu angažirali u svojim filmovima i to me uvijek čudilo. Velja se nije puno time zamarao jer je nastupao u filmovima ponajboljih svjetskih režisera svog vremena i rijetko koji glumac s ovih prostora je imao takvu inozemnu karijeru. Treba biti jasno da je to bilo vrijeme kad se bilo iznimno teško probiti kao stranac, posebno u Francuskoj, koja je uvijek bila dosta zatvorena i teško su primali strance jer su uvijek podržavali svoju kulturu. Time je njegov uspjeh samo još veći – zaključio je Šikić. (sg)


Millot je bio apsolutno kompletan glumac

Veljko Bulajić i danas je, u 91. godini života, aktivan te upravo završava svoj novi film “Bijeg do mora”. No, mnogi Bulajića ipak pamte po nizu uspješnih filmova snimljenih u vrijeme Jugoslavije. Njegova četiri filma (Vlak bez voznog reda, Kozara, Bitka na Neretvi i Atentat u Sarajevu) i dalje su najgledaniji filmovi u povijesti hrvatske kinematografije i pretpostavlja se da ih je širom svijeta pogledalo više od 500 milijuna ljudi. Upravo je Bulajić bio prvi hrvatski autor koji je angažirao Milojevića / Millota i o njemu ima samo riječi hvale.
-Nakon što je završio studij glume, uspio se probiti u velikoj konkurenciji Pariza, što je već sam po sebi velik uspjeh za bilo kojeg glumca koji dolazi iz bijelog svijeta. Kod mene je glumio u nekoliko filmova, a uvijek sam ga angažirao jer je bio apsolutno kompletan glumac s odlično svladanom tehnikom. I intelektualno je bio na nivou, mogao je svaku ulogu shvatiti na najbolji mogući način, a uvijek je nudio najkvalitetnija moguća glumačka rješenja za interpretaciju lika. Svaki put sam ga želio imati u glumačkom ansamblu, a bio je apsolutno ugodan čovjek i suradnik, jedan od onih nerazmaženih glumaca s izrazitim radnim navikama – prisjetio se Millota Bulajić.


Od Claudie Cardinale do Daniel Day Lewisa

Gotovo je nemoguće pobrojati sve poznate režisere, glumce i glumice s kojima je Millot nastupao u filmovima jer gotovo i nema zvijezde tog razdoblja s kojom nije radio. Uz već spomenuti “Vlak” gdje je nastupao s Lancasterom i “Francusku vezu” s Geneom Hackmanom, niz čuvenih glumaca i redatelja s kojima je radio toliko dugačak da bismo vjerojatno popunili cijele novine samo kako bismo ih sve nabrojali. Kad su poznati redatelji u pitanju, nastupao je ovaj rođeni Bjelovarčanin u filmovima Coste Gavrasa, Vittoria De Sice, Terencea Younga, Sergeja Bondarčuka, Julesa Dassina, Justa Jaecklina i Claudea Chabrola. Od glumaca i glumica vrijedi izdvojiti Brigitte Bardot, Claudiu Cardinale, Catherine Deneuve, Avu Gardner, Jeanne Moreau, Romy Schneider, Audrey Hepburn, Ritu Hayworth, Ornellu Muti, Jeana Gabina, Yvesa Montanda, Yula Brynnera, Omara Sharifa, Marcella Mastroiannija, Orsona Wellesa, Alaina Delona, Michaela Cainea, Anthonyja Quinna ili Daniel Day-Lewisa. Pitanje je može li se uopće koji glumac s ovih prostora pohvaliti da je nastupao pokraj praktički svih najvećih zvijezda svog vremena.