U niski različitih zanimanja, postoje ona koja tek naizgled sugeriraju lakoću njihova obavljanja, što je uobičajeni stereotip iznikao na površnim zaključcima. Među one za koje se obično smatra kako su jednostavni, ubraja se i posao službenika naplate parkiranja, koje gotovo svakodnevno srećemo kako s „printerom“ i mobitelom u ruci krstare gradskim ulicama. Od početka uvođenja naplate u Bjelovaru, u srpnju 2000. godine, ovaj posao obavlja Nikola Akšan, danas glavni kontrolor i poslovođa službe naplate parkiranja bjelovarskog Komunalca.

Psovke i prijetnje

– Bio sam prvi zaposlenik ove službe u vrijeme kada je u gradu radilo deset automata za naplatu, a danas ih je 33, uključujući i 1.400 parkirališnih mjesta. Početak nije bio nimalo blistav jer se ljudi teško privikavaju na plaćanje nečega za što smatraju da su već platili, primjerice, registracijom automobila. Pljuštale su psovke, uvrede, prijetnje, a bilo je i fizičkih napada zbog čega su trojica naših djelatnika dali otkaz. Danas je nešto mirnije, iako je još uvijek dosta onih koji su iz samo sebi znanih razloga spremni na svađu – priča Akšan.
Prije početka redovitog posla obići će sve naplatne automate i provjeriti njihovu ispravnost, a potom krenuti u „svoj rajon“, dio grada oko Opće bolnice.

 Maštoviti sugrađani

-Za radnog vremena propješačim, kao i moji ostali kolege, oko 20 kilometara. Neki će kazati kako je to dobro za zdravlje, ali godine nose svoje i sve se teže nositi s ovim fizički, ali i psihički napornim poslom koji pokušavamo što korektnije odraditi, iako su neki u samim počecima pribjegavali najmaštovitijim načinima neplaćanja parkiranja. Tako je jedna vozačica dolaskom na posao skidala registarske tablice i stavljala ih prije povratka kući. Jedno vrijeme je bilo moderno ispisanu kaznu jednostavno staviti na brisače drugog automobila zbog čega sam se i posvađao s dobrim poznanikom. Inače, inatljivi vozači, kao jedan naš sugrađanin, duguju i do 14 tisuća kuna, ali u pravilu sva potraživanja uspijevamo naplatiti – dodaje.

Ispričat će Nikola i sijaset drugih dogodovština, poput one kada je vozačica greškom mobitelom uplatila parkiranje u Dubrovniku gdje sat stoji 80 kuna, ili nespretne izgovore o „zaboravnosti“, što je dio svakodnevice ovog posla koji „ne pita“ pada li snijeg, lije li kiša, ili žari sunce.
-Godine donose i naviku, i svi smo svjesni kako se ovaj posao ne može raditi iz nekog ureda. Možda je privilegija u tome što poznajete „pola grada“, i to po tipovima automobila ili registarskim tablicama, što bi se moglo nazvati profesionalnom deformacijom, kao i u svakom drugom poslu – na kraju će naš sugovornik.