Ministar Goran Marić i bjelovarski gradonačelnik Dario Hrebak nedavno su potpisali ugovor kojim Ministarstvo državne imovine gradu daruje prostor bivše vojarne Logor na kojem će se graditi novi stadion. Dobra vijest napokon dolazi u godini kada NK Bjelovar slavi 110. obljetnicu osnutka i stoga se u današnjem nastavku našeg serijala prisjećamo tek dijela bogate povijesti ovoga kluba i to do sredine 50-ih godina. Pri tome je vrijednim izvorom podataka malo poznata publikacija izdana 1954. u kojoj su navedeni najvažniji događaji vezani uz ovaj klub koji je oduvijek bio perjanica bjelovarskog nogometa. Istodobno, prema gotovo nepodijeljenom mišljenju dobrih poznavatelja ove igre, te su godine iznjedrile pregršt odličnih nogometaša, kao i u kasnijim vremenima kada su seniorske reprezentativne dresove oblačili Ivan Bedi i Ognjen Vukojević.

Vijest o upotrebi lopte spomenuta je u listu „Nezavisnost“ 1907. , a već godinu dana kasnije osniva se prvi bjelovarski nogometni klub „Oxford“, a potom i drugi. Kako tvrde tadašnji izvori, broj nogometnih pristalica u to vrijeme bio je gotovo zanemariv, premda je lopta ipak izazvala podosta zanimanja đaka i mladih obrtnika koji su prihvatili novu igru. Međutim, Prvi svjetski rat označio je i kraj nogometnom sportu u gradu. Njegovim završetkom nastavlja se rad kluba koji postojeće ime BŠK mijenja u BGŠK, odnosno Bjelovarski građanski i športski klub ili kako ga još i danas nazivaju nogometni nostalgičari – Begeška.

Prvi uspjesi

Da se radilo o dobroj momčadi nazire se već 1926. kada klub osvaja naslov prvaka pokrajine pobjedom nad Marsonijom iz Slavonskog Broda rezultatom 7:0. Slavlje nakon utakmice prepričavalo se još godinama, ali zbog čudne politike ondašnjeg zagrebačkog nogometnog podsaveza, prijelaz u viši rang natjecanja redovito je osujećivan. Najpoznatiji rivali bjelovarskim nogometašima u to vrijeme bili su sušački (riječki) Orijent, sisačka Segesta, i varaždinski VŠK, čije su utakmice redovito privlačile velik broj gledatelja, ali je i proslava 30-godišnjice postojanja kluba u kolovozu 1938. zabilježena značajnim međunarodnim uspjehom.

Naime, slavljenici su sa 7:2 pobijedili mađarski SE Turul iz Kaposvara, a junak utakmice je bio Dušek II. postigavši pet zgoditka. Sažimajući rezultate i uspjehe između dva rata, bjelovarski nogomet je ostvario niz dobrih rezultata koji su se ogledali u uspješnim međunarodnim utakmicama, peterostrukom osvajanju prvenstva pokrajine i drugih trofeja. Kroz momčad je prošlo niz poznatih imena koja su podizala ugled bjelovarskog nogometa poput braće Bakić, Dušek, Antoljak, Mrkša te Pokopca, Delića, Posavca, Šterna, Bakse, Šabana, Pjajčika, Stilinovića, Večeka i drugih.

Novo vrijeme

Nakon Drugog svjetskog rata 1945. utemeljeno je Fiskulturno društvo Bjelovar s više sportskih sekcija od kojih je najpopularnija bila nogometna i već 1948. tadašnji FD Bjelovar postaje prvakom zone i ulazi u Hrvatsku ligu, ali konkurencija ostalih klubova bila je suviše jaka zbog čega su ostvareni skromni rezultati. Nakon natjecanja u podsaveznoj ligi od 1950. do 1952., NK Bjelovar ulazi u ligu Zagrebačke pokrajine gdje nakon početnih uspjeha dolazi do stagnacije, ali klub zadržava poziciju u gornjem dijelu tablice. Također će ostati zabilježeno kako u to vrijeme dolazi do nesporazuma i razmimoilaženja između starijih i mlađih igrača s odbornicima, ali će mnogi poznavatelji nogometa potvrditi kako je Bjelovar u to vrijeme imao jednu od najboljih momčadi za koju su nastupali: Gregurić, Veček, Posavac II.,Todorov, Polak,Vizek, Pribičević, Kranjčević I., Kranjčević II., Majhen, Matuš, Polšak, Mahmed, Obornik, Budimir II., Stilinović i ostali.

Prve “jake” utakmice

Osnutkom prve momčadi FD Bjelovara okupljena je i juniorska ekipa koja pod trenerskom palicom tadašnjeg prvotimca Budimira Obradovića godinu dana kasnije postaje prvakom druge grupe I. Zone Narodne Republike Hrvatske. Tijekom natjecanja postavljen je i svojevrsni rekord jer u šest odigranih utakmica tadašnji vratar Japundžić nije primio ni jedan zgoditak, a dobar dio tadašnjih igrača kasnije je postao okosnicom prve momčadi koja je sredinom 50-ih imala već zavidnu reputaciju, što potvrđuju i dvije međunarodne utakmice 1954. s ekipama iz tadašnje Zapadne Njemačke i Italije. Tako je 6. travnja na Logoru pobijeđen Plattling“ sa 4:0, a potom i juniori talijanskog Lorenteggia iz Milana minimalnim rezultatom 3:2. Ali ni ovi susreti nisu nadmašili onaj protiv zagrebačkog Dinama koji je odigran iste godine, a utiske s tog značajnog datuma za naš nogomet zapisao je nekadašnji novinar Branko Premužić.

Nogometni praznik

– U nedjelju 20. lipnja ispred hotela Moslavina (nekadašnja “Zvijezda”) okupila se velika grupa simpatizera koji su odmah po dolasku dinamovaca tražili njihove autograme. Najpopularniji među njima bio je kapetan momčadi Zlatko Čajkovski. Zamolio sam ga za izjavu povodom njihova gostovanja. Željko se odazvao i rekao: Došli smo u vaš grad radi vas, a nastojat ćemo da vas zadovoljimo. Tako je i bilo – zaključuje Premužić. Bjelovarčani su uvjerljivo poraženi rezultatom 8:1, i to ponajprije što je Dinamo stigao u svom standardnom sastavu u kojem su nastupili: Majerović, Šikić, Banožić, Režek, D. Horvat, Kukec, Lipušinović, Čonč, Osojnik, Čajkovski i Benko.

 Klupske crtice

Dio povijesti kluba sadržan je i u nizu pojedinosti koje svjedoče o nekim malo poznatim detaljima među kojima je zabilježeno kako se na utakmici protiv Mladosti iz Zagreba za ulazak u Hrvatsku ligu 1950. na stadionu okupilo 7.000 gledatelja, odnosno 3.000 više nego za dolaska Josipa Broza 1953. Spomenuto je i da su prije Drugog svjetskog rata u klubu istodobno igrala po dvojica ili trojica braće među kojima su Bakići, Dušeki, Antoljaci i drugi, a kasnije braća Budimir, Obornik, Posavac, Kranjčević, Matuš i Stilinović, pa autor podataka zaključuje “da je jedan brat istovremeno povlačio za dres drugoga”. Dodaje se i kako neki smatraju da su najbolji bekovski par od 1945. do 1954. bili Budimir – Veček, a najbolja navala ona s Pjajčikom na mjestu vođe, Šimićem na desnom krilu i Majhenom kao lijevom spojkom. Među zanimljivosti ubraja se ona kako je najveseliji u pobjedama i najtužniji nakon poraza bio spremištar i čuvar stadiona “tatek” Granđa, te da su među starijim i mlađim generacijama najbolji pjevači bili Vukmanić, Balaško, Fazekaš, Budimir i Milenković, čiji se glas podjednako dobro čuo nakon pobjede ili poraza.