Na kućnom broju 20 bjelovarskog Radićeva trga još uvijek stoji tabla s natpisom strojobravarske radionice u kojoj je sve do 1990. godine radio jedan od najpoznatijih gradskih majstora Stjepan Benkus (82). Svojevrsno je to prisjećanje na neka davna vremena kada je ovaj zanat bio među najcjenjenijima, za kojeg nije trebalo tražiti kupce, već su oni čekali u redu. O tome svjedoče i na tisuće izgrađenih dvorišnih i balkonskih ograda, ali i drugih dijelova koji su se ubrajali u metalnu galanteriju za čiju je izradu trebalo mnogo vještine, strpljenja, ali i originalnosti. Zato će Stjepan i danas kazati kako je jedva stizao udovoljiti svim narudžbama iz jednostavnog razloga što je njegova tehnologija izrade bila osjetno drugačija od današnje.

Sigurna ruka

-Sve se radilo ručno, što je podrazumijevalo preciznost i na kraju rezultiralo kvalitetnim proizvodom. Mušterije su dolazile s prijedlozima ili nacrtima o tome kako bi pojedina ograda ili vrata trebali izgledati, ali su u pravilu poslušali i moj savjet o ugradnji nekih novih detalja, i to za istu cijenu. Stoga i ne čudi što je primjerice izrada 10 metara ograde i dvorišnih vrata trajala i po dva tjedna, ali su mušterije na kraju „skidale kapu“ vidjevši njihov konačni izgled. Motivi su bili različiti što je istodobno značilo kako ograde nisu, unatoč prvotnim skicama, rađene prema istom uzorku pa je svaka od njih imala i moju osobnu notu – kaže Stjepan.
Dio svog bogatog iskustva koje je stjecao od 1967. do odlaska u mirovinu prenio je na čak 45 naučnika koji su prve korake u tom poslu učili upravo u njegovoj radionici.

Poduka bez zadrške

-Uvijek sam tražio točnost u izradi i svakoga od njih upućivao u neke od tajni ovog posla. Ipak, većina njih je radije odlazila u firme nego otvarala vlastite radionice, tako da danas u Bjelovaru nema niti jednog aktivnog građevinskog bravara, dok su proizvodi koji se nude mahom rađeni strojno. Ne želim kazati da su zato lošije kvalitete, ali skloniji sam višem vrednovanju ručne nego strojne izrade. Zato još i danas za šetnji gradom prepoznajem neke od svojih proizvoda koji se još uvijek „drže“, posebice one u Vinkovićevom i još nekim naseljima – nastavlja.
Rastom poslovne reputacije pristizale su i ponude za izradu balkonskih ograda i druge metalne galanterije, posebice iz tadašnje Tehnogradnje, ali kako su za građevinarstvo postupno počeli dolaziti „crni dani“, tako je i jenjavao posao koji je nastavio raditi još nekoliko godina, a potom stavio „ključ u bravu“. Ipak…

Umirovljenička nostalgija

-Još me uvijek nešto „vuče“ prema radionici u kojoj sam proveo cijeli radni vijek, ali u njoj zatičem samo prazninu. Ponekad nekom od susjeda zavarim dio na kosilici za travu ili izbrusim komadić željeza, pogledam alat kojim sam nekada radio i često me „uhvati“ nostalgija, koju liječim tipično umirovljeničkim zanimacijama – sjetno zaključuje Stjepan.