Vremešniji Bjelovarčani zasigurno će se sjetiti godina kada su jutrima, žureći na posao, udisali opojne mirise koji su se širili iz „Starog Koestlina“ u današnjoj ulici Ivana Viteza Trnskog. Bila je to toliko primamljiva mješavina finih aroma svježe ispečenih keksa i raznih sastojaka kojima su se punile ispečene „korice“ koje su hrskale pod zubima mnogih generacija. Tako su neki naprosto zadržavali korake kako bi što duže mogli uživati u ovim neodoljivim miomirisima, koje je slijedila i neizostavna rečenica: „Završila je još jedna smjena u keksari.“ A kako je u stvari sve započelo moguće je iščitati iz brojnih zapisa o ovoj tvornici koju je 1882. utemeljio rođeni Bjelovarčanin Dragutin Wolf.

Bila je to mala pekara za kruh i kolače koja će 1905. postati „Tvornica keksa, dvopeka, biskvita i finih slastica Dragutina Wolfa i sinova“. Nakon njegove smrti tvornicu su preuzeli sinovi Slavko i Otto da bi nedugo potom, 1932., pristali na suradnju s mađarskom tvrtkom iz Gyora naziva Koestlin, koje je zadržano i do sadašnjih vremena. Za Drugog svjetskog rata sinovi odlaze u partizane, a majka Irma je počinila samoubojstvo jer se nije mogla nositi s nabujalom mržnjom prema Židovima. Kao ni mnogi drugi predratni industrijalci, Wolfovi nisu ostali pošteđeni nacionalizacije, zbog čega 1949. Otto s obitelji seli u Izrael. Nakon 14-godišnjeg sudskog postupka, 2011. jedini živi nasljednici, njegovi unuci Myrjam Wolkoon iz Izraela i Boris Bukac-Wolf iz Bjelovara, dobili su pravosudnu bitku za naknadu imovine koju je komunistička vlast oduzela njihovoj obitelji.

Poslijeratna proizvodnja

Naravno da je nakon rata nastavljena proizvodnja pa je tako u tvornici zaposleno oko 120 radnika, što je približno i predratnom broju, ali ubrzo dolazi pod upravu tadašnje Narodne Republike Hrvatske, što ujedno i nije kraj statusnim promjenama ove najstarije bjelovarske prehrambene industrije. Naime, kasnije je uslijedila „pretvorba“ u gradsko poduzeće pa je tvornica pripojena Gradskoj pekari, Suhanekovom mlinu i poduzeću za proizvodnju mesa „Bilogora“, što je potrajalo do 1950., koja se označava novim razdobljem. Naime, povećanjem kupovne moći stanovništva konditorski proizvodi postaju sve traženijom robom na tržištu, što potvrđuje i podatak kako je već 1961. isporučeno 3.000 tona proizvoda, a broj zaposlenih porastao na njih 320. No, razmišljanja o gradnji nove tvornice započela su već nekoliko godina ranije, pri čemu je posebno važna 1956. kada je donesena odluka o podizanju novog pogona u industrijskoj zoni koji je dovršen 1980.
Međutim, za cijelo to vrijeme je radio „Stari Koestlin“ čije se proizvodne trake gotovo nisu gasile, uz istodobno povećanje asortimana koji će godinama ostati zaštitnim znakom bjelovarske „slatke tvornice“. A što se u to vrijeme radilo, dobro zna Marica Miler koja je u Koestlinu počela raditi 1978., koja još danas pamti svoj broj 1137, što je značilo kako je tada bilo toliko zaposlenih.

Strojevi i ruke

-U vrijeme kada je izgrađena nova tvornica, pogon u koji sam tek u nekoliko navrata dolazila na pojedine linije je uvelike radio. U jednoj prostoriji bila je postavljena peć za pečenje piškota ili, kako smo ih nazivali, „beba“, u drugoj smo radili slane štapiće, a odvojeno su se pržili lješnjaci i bademi čijom su kremom punjeni „žirići“, ukusni proizvodi u obliku ovoga ploda. Bez obzira na strojeve, bio je to fizički težak posao jer se značajan dio procesa obavljao ručno. Sjećam se da su za piškote stizala istučena jaja, brašno, mlijeko u prahu, „štaub“ šećer i sol, potom se radila nešto izdašnija smjesa od one za palačinke, stavljala u stroj i potom u kalupima odlazila u peć. Radnice su ih potom poslagale na mjesta za pakiranje i stavljale u transportne kutije koje su odlazile u novu tvornicu na „celofaniranje“. Ali, nakon svakog pečenja trebalo je ručno ostrugati limove za novu „turu“, što je iziskivalo podosta napora – prisjeća se Marica.
Jedan od traženih proizvoda bili su i slani štapići, koji nisu zahtijevali kompliciranu izradu, a koristilo se brašno, biljna mast i, naravno, sol. Najveći dio posla je odrađivao stroj za pečenje u koji je ulazila tanka linija pripremljene smjese rezane na određenu dužinu, a nakon toga je slijedilo slaganje i završna faza „peglanja“, odnosno zatvaranja gornjeg dijela vrećice.

Majstorica kreme

-Proizvodnja štapića je bila poplično „gospodski“ posao jer je većinu radnji obavljao stroj, ali čak i na pojedinim linijama u novom pogonu nije bilo jednostavno, pogotovo kada bi stizali blokovi od 20 kilograma masti za neke kreme koje je vlastitim rukama trebalo donijeti do stroja. No, tada smo bili mlađi i ništa nam nije bilo teško. Bez obzira što sam radila na mnogim poslovima, među kojima i vozila viljuškar, moj vrhunac je bila izrada kreme za „Queen“ kekse, u čemu mi je pomogla pokojna gospođa Krog. E, tu sam bila majstorica jer će svatko kazati kako valja raditi prema propisanoj recepturi, a unutar zadanog pregršt je tajni koje i danas pamtim, ali ih ljubomorno čuvam. Unatoč tomu, ovi keksi nisu bili među mojim favoritima jer sam tada, kao i danas, obožavala voćne kocke – priča Maca.

„Mudre“ glave

Premda je u mirovinu otišla 2001., s nostalgijom će kazati kako je ponosna što je radni vijek odradila u ovoj tvornici po kojoj je naš grad postao poznat. No, ono što se tek spominjalo u dijelu povijesti „Starog Koestlina“ svakako je priča kako se upravo prvih poratnih godina itekako ozbiljno razmišljalo o značajnim državnim ulaganjima u bjelovarsku prehrambenu industriju, čijim bi zamašnjakom bila dugogodišnja, pa makar i „kapitalistička“, bjelovarska tradicija. No, tadašnje „mudre“ političke glave ipak su odlučile da je bolje „kaliti“ čelik, nego proizvoditi kekse pa je industrijska zona postupno pretvorena u „željeznu“. Istodobno, 50-ak kilometara dalje niknula je Podravka, čije su temelje također udarili Wolfovi, ali Marijan i Matija. A ta je tvornica 1949. proizvodila samo pekmez.


Povijest u brojkama
1905.
Dragutin Wolf osniva pekaru za kruh i kolače
1932.
Tvornica dobiva naziv „Koestlin“
1946.
Nakon nacionalizacije nastavljena proizvodnja
1956.
Donesena odluka o gradnji novog pogona


  1. Isporučeno 3.000 tona proizvoda