Svakoga jutra oko 7,30 sati iz svoje kuće u Gornjim Mostima na put dug skoro pet kilometara pješice kreću Severina Zafirov i brat Robert. Fino moraju produžiti korak kako bi u 8,30 sati stigli na prvi sat u Područnu školu u Donjim Mostima. Gorka je to cijena koju dječica, uz ionako više nego skromne životne uvjete, “plaćaju” za svoje školovanje. Teško je, ali se ne žale. Organizirani prijevoz do škole imaju, ali bi već u 6,15 morali biti na stanici, a u školi onda početak nastave čekati i više od sata.

 Brat zaštitnik

– Sada kada je jesen ujutro zna biti i gusta magla pa se Severina boji, ali ja ju onda stisnem za ruku i idemo dalje. Nekada i pokisnemo. Nekada nam budu mokre i knjige, ali onda ih mama i baka osuše i opet je dobro – priča nam Robert dok iza njega proviruje sramežljiva sestrica. Ispočetka je, kaže, bilo puno teže, no sada ga poznaju svi seoski psi pa s njima više nema problema. Severini pak škola puno znači. Priča baka Regina kako se već u ovih par tjedana vidi velika razlika u ponašanju,više nije stamežljiva kao prije.

– Volim ići u školu i pisati zadaću, ali nekada ne mogu ići jer se razbolim. Nekada s nama idu i druga djeca i onda se malo igramo, ali moramo žuriti kako bismo stigli na vrijeme – odvažila se nakon par minuta kazati nam nekoliko riječi i Severina. Brat Robert i baka Regina desna su joj ruka u svemu jer je majka Violeta gluhonijema, a otac je umro. Iz škole se vraćaju oko 13 sati, opet nakon jednosatnog pješačenja jer bi i autobus za povratak trebali čekati predugo nakon završetka nastave. Sve ovo ne bi bilo posebno neobična priča da se događa prije 50 i više godina. No, danas kada nema kuće bez automobila koji se zbog djece pali čim krene koja kišna kap, pa i bez nje, nezamislivo je da postoje i oni mališani kojima civilizacijski odmak baš nije puno pomogao. Očito niti sustav u kojem žive.

 Bez pojašnjenja iz škole

Anamarija Tuškan, ravnateljica Osnovne škole Mirka Pereša u Kapeli, kojoj područna škola u Donjim Mostima i pripada, dan prije nego što smo obišli Zafirove, uvjeravala nas je kako autobus vozi svu djecu i detaljno objasnila zakonske regulative i kilometražu koja se mora ispoštovati. No, kada smo čuli razlog zbog kojega se Zafirovi odlučuju da djecu u školu radije šalju pješice nego preranim autobusom, do ravnateljice više telefonom nismo mogli doći. Tako smo ostali uskraćeno za objašnjenje iz kojeg je razloga prijevoz učenika organiziran u zoru, a ne u prikladnije vrijeme. Učiteljica u područnoj školi s nama nije htjela razgovarati bez ravnateljičinog dopuštenja, no tek nam je usput skrenula pažnju kako je raditi priču o pješačenju od pet kilometara pomalo besmisleno jer kaže, i za drugu bi djecu takva praksa bila zdrava. (sk)

Nitko se nije bunio

O voznom redu autobusa koji prevoze školarce informirali smo se na bjelovarskom autobusnom kolodvoru. Prometnik Darko Novotni potvrđuje kako redovna autobusna linija kojom se voze i školarci u Gornje Moste dolazi oko 6,30 jer iz Bjelovara kreće u 5,45. No, ostao je začuđen da tako rano njome idu i mališani u područnu školu u Donjim Mostima.

– To je linija koja u isto vrijeme ide sigurno deset godina jer toliko sam ja ovdje i nitko se nikada nije bunio. Kraj oko Kapele jako je nezgodan jer autobusu treba više vremena da obiđe sva mjesta nego što našoj liniji treba da stigne u Zagreb. No, slažem se da je stvarno nezgodno ako tako malo dijete kojemu škola počinje u 8,30 dolazi već prije sedam – složio se Novotni.