Sokolski dom ili, jednostavnije, Sokolana, s punim se pravom može nazvati kolijevkom bjelovarskog sporta, ali povijest ovog zdanja nije omeđena samo sportskim duhom, već i bogatim kulturnim i društvenim životom, kojeg se prisjećaju tek naši vremešniji sugrađani. A tijekom vremena u ovu se zgradu dolazilo pogledati najnovije filmove, pokoju kazališnu predstavu, slušati poznate šlagerske pjevače 50-ih i 60-ih godina ili jednostavno plesati na popularnim zabavama. Upravo zbog toga Sokolana je uz „jačanje tijela i duha“ uvijek imala i svoju „drugu stranu“, kojom je svojedobno priskrbila status gotovo kultnog gradskog mjesta za ponešto masovnija druženja jer drugih naprosto nije bilo.

Građanska potpora

Dom je izgrađen za samo 146 dana, dijelom samodoprinosom građana, te se prema mnogim stručnim ocjenama ubraja u red najljepših građevina u Hrvatskoj koje je projektirao arhitekt Dioniz Sunko. Na ulazu u dvoranu bila je uzidana mramorna ploča s natpisom: „Za vladavine cara i kralja Franje Josipa I. podigao je Hrvatski sokol ovaj dom 1911.“ , a među zanimljivostima je svakako i ona kako je poljski sokolaš Sigmund Hand skladao kraljevsku koračnicu pod nazivom „Zdravo“, i posvetio je upravo Hrvatskom sokolu u Bjelovaru. Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do gašenje imena i postaje Društvom za tjelesni odgoj Partizan, koje je u nekoliko sekcija okupljalo različite sportove, ali unatoč novom nazivu, u svakodnevnom riječniku Bjelovarčana nije promijenjen naziv dvorane koja je i danas ostala – Sokolana. Kako bi ipak temeljitije proniknuli u višeslojnost njene namjene, neke zaboravljene detalje otkrivamo u razgovoru s atletskim trenerom i pedagogom Zvonkom Ivekovićem koji je Sokolanu osjetio kao sporta, te jedan od „potrošača“ njenih drugih sadržaja.

Plesnjaci i zabave

-Moj prvi susret s ovom zgradom bio je u „špilšulu“ odnosno dječjem vrtiću 1940., kada smo onamo odlazili na kino predstave. Sjećam se kako je za jedne od njih izbio požar jer se zapalila filmska vrpca, a mi na žalost nismo uspjeli vidjeti kraj filma. Kasnijih godina ovdje su se održavali plesnjaci, veliki dočeci novih godina s bogatim tombolama ili koncerti od kojih pamtim gostovanja popularnog kvarteta 4M, Gabi Novak i drugih estradnih zvijezda – priča Iveković. A kako je to izgledalo na jednoj od zabava u Sokolani, točnije ribičkoj, zabilježio je u feljtonu „Bjelovar pedesetih godina ovog stoljeća“ legendarni bjelovarski novinar Emil Novak.

-Najlepršavije znalo je biti na zabavi na koju su kao gosti pozvani Ivo Robić i Rajka Vali, uz revijski orkestar pod ravnanjem Zlatka Černjula. Bila je to u Bjelovaru najspektakularnija zabava kakvu je mogao organizirati samo rutiner kao što je bio popularni Maks Šminderovac. Parter se ispunio do zadnjeg mjesta, a s balkona su visjeli grozdovi znatiželjne, glazbe i pjevanja željne publike. S ushitom su se slušali šlageri sezone “Pjesma Zagrebu”, “Tiho plove moje čežnje”, “Jesenska ruža” i jedna od najpopularnijih skladbi Ive Robića, “Rodni moj kraj”. Na repertoaru su bile i strane kompozicije, šlageri koji su obišli svijet, “Adios Mariquita Lina”, “Oj Mari” i druge – zapisao je Novak.

Od politike do komemoracije

Ipak, daleko od rasplesanih večeri, mala dvorana je svjedočila i daleko ozbiljnijim prigodama na kojima se vodila politika, ili pak biralo s već unaprijed poznatim ishodom. Tako su na pozornicama umjesto pjevača stajali tadašnji političari, s “orkestrom” najbližih suradnika i prenosili zadaće koje valja ostvariti za nekog od petogodišnjih planova, u povećanju produktivnosti i neizostavnim “pojačavanjem budnosti prema vanjskom i unutrašnjem neprijatelju”. No, ta ista dvorana u kojoj se natjecalo, navijalo i zabavljalo, svojedobno je postala i mrtvačnicom, čega se prisjeća i naš sugovornik.

-Bilo je to 1965. godine kada je u prometnoj nezgodi na autocesti Zagreb-Beograd poginuo tada istaknuti bjelovarski političar Branko Karanović. U dvorani je izložen odar pored kojeg su prolazili mnogi naši sugrađani upisujući se u knjigu žalosti, ali i značajan dio tadašnjeg političkog vrha. To je zasigurno jedna od najčudnijih epizoda u povijesti Sokolane, koja je unatoč nekim kasnijim pokušajima, ostala i jedina. Pri tome ne treba zaboraviti ni njezinu važnost za Domovinskog rata kada su ovdje bili smješteni pripadnici Hrvatske vojske, a na krovovima postavljena protuzračna obrana. Stoga je i po tome točna tvrdnja kako je Sokolana za cijelo vrijeme postojanja uz prvotnu namjenu razvijanja sportskog pokreta imala i drugačiju funkciju – dodaje Iveković.
Ali, koliko god u razgovoru sa Zvonkom pokušavali vući “vodu na mlin” neke nepoznate Sokolane, uvijek se vraćamo sportu, i to ne bez razloga. Naime, upravo ovdje se 1962. godine “rodila” rekreacija koju je vodila pokojna Antonija Žluticky, a nepuno desetljeće kasnije, fenomen prvotno poznat pod imenom trim kabinet.

Bjelovarsko čudo

-Bjelovar je 1970. imao prvi takav kabinet za vježbanje u Hrvatskoj, što je izazvalo pozornost zagrebačke televizije, ali i Komande ratne mornarice iz Splita, koji su po našem modelu željeli ustrojiti sličnu vježbaonicu. Ta preteča današnjeg fitnessa je brzo zaživjela i za kratko vrijeme se pretvorila u pravi modni trend, a valja podsjetiti kako su u Sokolani trenirali i rukometaši Partizana, pa je i ova mala dvorana dala svoj obol njihovim velikim uspjesima. Od sveg sportskog obilja, u Sokolani se danas održava nastava tjelesnog i ponešto rekreacije, što je znak kako nije potpuno zaboravljena, ali i dalje stoji kao spomenik našeg sporta i kulture – na kraju će Zvonko.

Sokolana u brojkama
1844.
Godina je osnutka bjelovarskog Hrvatskog sokola
1911.
Godina dovršetka gradnje Sokolskog doma
146
Toliko je dana trajala izgradnja
1940.
Godina kada su se u dvorani održavale kino predstave
1987.
Godina obnove za potrebe Univerzijade