Korzo se u predvečerje pretvaralo u grudačku oazu. Najčešće mete bile su djevojke koje su „fakini“ skriveni u tami gradskog parka nemilice gađali glasno se diveći svakom pogotku, posebice u stražnjicu koja se najviše bodovala u internoj hijerarhiji obijesti

Bjelovarske zime bile su poprilično predvidive, premda ni unutar tog svima znanog okvira nije manjkalo uzbuđenja, a ponajviše radosti koju je donosio snijeg. Znalo se da Planinarac ostaje jedinim izborom za pokoji spust na skijama ili sanjkama, kao što je i zima bila nezamisliva bez dugačke sklizaljke na Korzu koja se protezala od današnjeg Croatia osiguranja do Gradskog muzeja. Znalo se i da će za školsko „ferije“, koje je trajalo od 15. siječnja do 1. veljače biti snijega koji je već zabijelio grad prije Božića i ostajao do početka ožujka. Znam da će biti onih kojih će ironično ustvrditi kako se „nekada sve znalo“, ali barem kada je u pitanju vrijeme zasigurno jest.

Topli domovi

U stvari, zima je mimo kalendara počinjala 1. studenog na blagdan Svih svetih kada su se oblačili zimski kaputi, ne zbog običaja, već mrazovitih jutara i hladnih večeri koji su najavljivali prosinac onakvim kakvim smo ga i očekivali. I upravo iz tih dana se nakon idućih nekoliko mjeseci razvila neka čudna potreba za toplinom i domom. U stanovima su se „hajcale“ kaljeve peći na kojima se tijekom zime sušio veš, a klinci su iz drvarnica koje su bile neizostavni dio tadašnjih stanova nosili košare prepune nacijepanih drva i ugljena. Bio je to svojevrsni zimski ritual u haustorima zgrada gdje su se često vodile prave utrke u tome tko će prije odnijeti punu košaru do trećeg kata, ili čija će peć brže zgrijati preostale sobe stanova u kojima se baš i nije ložilo. Naime, tada je „čvrsto“ vrijedilo pravilo kako za obranu od gripe treba spavati u hladnoj sobi, pa smo uz petominutno cvokotanje pod pokrivačen tako čeličili vlastito zdravlje.

U to vrijeme samo su rijetki koristili godišnje odmore, i to ponajprije zbog „generalnog remonta“ u nekoj od bjelovarskih tvornica. Općenito, zimski odmori su osim za đake bili gotovo nepoznat pojam, iako su i tada pojedine „dobrostojeće“ obitelji odlazile na skijanje. Prvo u Sloveniju, pa potom Austriju, ali bilo je to daleko od neke ofenzive širih razmjera na poznata skijališta. Uglavnom, skijanje nije baš bilo u modi, osim na televizijskim prijenosima iz koji smo saznavali imena mondenih odredišta, koja su se tako teško izgovarala. Naravno, „glavni“ su bili oni koji su mogli bez zaplitanja jezikom izgovoriti Garmisch-Partenkirchen.

Igra svjetla i sjene

Bjelovar je tih zimskih mjeseci bio čaroban, pa čak i za one koji nisu primjećivali kako godišnja doba mijenjaju izgled grada, ali i navike njegovih žitelja. Još i danas pamtim gradski park, njegova stabla i grmove koji su stenjali ispod tereta snijega i pod prigušenim svjetlom ulične rasvjete se pretvarali u mnoštvo čudnovatih figura iz bajki i priča. Bila je to predivna igra svjetla i sjene koja je nestajala za dana i ponovo se vraćala pojavom prve izmaglice koja je obavijala bjelovarske zimske večeri. Za njih su se na ulicama mogli najčešće sresti oni koji koji se vraćaju iz druge ili odlaze u treću smjenu, s rukama duboku utisnutim u džepove, lica prekrivenih šalovima i obaveznom vunenom kapom s „coflekom“. Jurišli su utabanim stazama gazaći ponegdje dubok snijeg i povremeno se spotičući o zaleđeni trotoar, ali su ipak stizali na vrijeme prvo do gostionice prije pružnog prijelaza u Slavonskoj, gdje će popiti nešto za „cirkulaciju“ i odraditi do šest ujutro.

Saonice i hokej

Za razliku od nekih drugih, većina bjelovarskih klinaca je za to vrijeme imala svoja mjesta koja su po važnosti za njih bila gotovo ravna europskim zimovalištima. Najpoznatiji je bio Levijev brijeg pokraj Gradskog bazena koji je često bio pretijesan za sve one koji su se tamo našli za sanjkaške sezone. Za spuštanje se čekalo u redu, no kako nisu svi imali sanjke popularni su bili grupni spustovi, a vlasnik sanjki je imao tu privilegiju da ih nije morao vući na početak staze. Oni pak hrabriji spuštali su se niz padinu prema Vojnoviću ili s „mlinovačkog brijega“ , ali su najveći hit bile sanjke s konjskom zapregom. Zvuk praporaca ovješenih o konje čuo se nadaleko i svi bi na brzinu pohitali prema njima, zavezali sanjke ili uhvatili mjesto na stranicama kola i krenuli put Sredica i Križevačke ceste. Ponekad je avantura bila dugačka i po nekoliko kilometara, pa je prvotni ushit kojeg je nudila bezbrižna vožnja brzo splasnuo za promrzlih povrataka kući. Oni stariji su odlazili na „bajer“ gdje se igrao hokej na „sličuhama“ koje su se obuvale na gumenu čizmu, ali se u ekipu moglo „upasti“ i u „rasklizanim“ cipelama.

Grude „ledenjače“

Ipak, zimama je bilo najuzbudljivije na Korzu koje se u to vrijeme pretvaralo u grudačku oazu. Glavne mete su bile djevojke koje su „fakini“ skriveni u tami gradskog parka nemilice gađali, glasno se diveći svakom pogotku posebice u stražnjicu koja se najviše bodovala u internoj hijerarhiji obijesti. No, posebice popularni, ali i opasni bili su međusobni kvartovski obračuni grudama „ledenjačama“ koje su se pripremale dan uoči „obračuna“ kako bi se preko noći zaledile i postale tvrde poput kamena. Tragovi „masnica“ po tijelu ostajali su i po nekoliko dana, kao i šavovi na razbijenim glavama koji su se ponosno pokazavali i bili svjevrsnom ulaznicom među „junake“ zime po kojima su čak i snjegovići, kojih je bilo na svakom koraku, dobivali imena. A danas? Od sve čarolije, zime brojimo po cijepljenjima i oboljelima od gripe, ponekim zametenim cestama, buri koja je puhala i prije sto godina, a nije bila vijest, ili broju skijaša na Bregani koji, eto, već godinama idu u Austriju ili Italiju na „lauf“.