Topliji i sunčaniji dani sa sobom su donijeli i pogodne uvjete za prvu ovogodišnju sjetvu. Tradicionalno, riječ je o sjetvi zobi koja je u našoj krajevima, uz kukuruz i pšenicu, jedna od najraširijenih kultura. Jedan od poljoprivrednika iza kojeg je ovogodišnja sjetva zobi je Željko Štrbac, koji na svoja 32 hektara zemlje ima zasijanu uglavnom pšenicu i kukuruz, ali i ječam, upravo spomenutu zob te, kod nas vrlo rijedak, pir.

Za vlastite potrebe

-Kukuruz i pšenicu zasijali smo još u jesen na ukupno 30 hektara, ječam na dva, a pir na jednom jutru. Ovih smo dana obavili sjetvu zobi, ove godine čak i na nešto većoj površini. Budući da se sin i snaha bave stočarstvom, sve žitarice, osim viškova pšenice i kukuruza, ostavljamo za vlastite potrebe. Naime, otkupne cijene žitarica su danas toliko niske pa prodaja nikako nije isplativa, već nam jedino preostaje pouzdati se u dobre vremenske prilike i državne poticaje. Bez toga se ne bismo uspjeli pokriti koliko god da je deka široka – ističe Štrbac dodajući kako državni poticaji iznose 1800 kuna za žitarice po hektaru.
Na svu sreću, prošla je godina bila fantastična. Naša lanjska zob bila je prva liga i po kvaliteti i po količini pa je još uvijek ostalo za hraniti stoku. No, ako uzmete u obzir da, ako ju prodate otkupljivačima, zarade nema. Po hektaru možete dobiti između 2 i 2,2 tone zobi, a jedan kilogram stoji kunu i pol s tim da imate visoke ulazne troškove. Recimo, ja sam sada sjeme zobi platio 1100 kuna, potrebno je još i barem 200 kilograma gnojiva po 340 kuna, a kada tome dodate i rad koji je potrebno uložiti, na kraju pozitivne računice vam ostaje samo državni poticaj. Na svu sreću, ove se godine za sjetvu nismo zaduživali, no oni koji se još i zaduže vjerujem kako teško spoje kraj s krajem. I ovako sve što zaradimo, uložimo dalje i sve se to skupa vrti u jednom začaranom krugu iz kojeg nema izlaza van s novcem u džepu – nezadovoljan je naš sugovornik napominjući kako je danas žalosno što su seljaci dovedeni u situaciju da ima dana kada nemaju novca za kruh, a kamoli za što drugo.

Teško preživjeti

– S ovakvim maćehinskim odnosom s vremenom biti još manje nego što nas je sada. Iako za seljaka situacija nikada nije bila sjajna, nekada se od poljoprivrede moglo živjeti. Moj je otac othranio i školovao mene i brata s četiri krave i sedam jutara zemlje. Danas, nažalost, nije dovoljno ni 30 hektara, a to je tužno. Dovoljno je samo reći da ste danas sretni ako bika prodate za 14 kuna po kilogramu. Takva je cijena bila i početkom devedesetih, no danas je cijena repromaterijala veća za 40 do 50 posto. Na takav način ni teoretski ne možete uhvatiti korak i isplivati iznad površine, a ako tako ostane, pitanje je kakva je budućnost hrvatskog sela i seljaka – zaključuje naš sugovornik.