Miljenko Liker jedan je od najpoznatijih DJ-a iz vremena kad je Bjelovar tresla disko groznica, dakle s početka 70-tih godina. Zanat je počeo peći, po uzoru na Marijana Ivaškovića Ivančicu i Marijana Puhača Mrvicu, na disko večerima koje su se održavale u današnjem sjedištu HDZ-a, dakle pored ulaza na gradski bazen. Inače, kao bjelovarski DJ-i spominju se Kruno Petras i Vladimir Vukas.

Disko večeri u današnjem sjedištu bjelovarskog HDZ-a počinjale su već u sedam sati navečer. Liker, tada popularan pod nadimkom Šomi, na najobičniji školski stol stavio bi RIZ-ovo pojačalo Transivat i dva Tosca gramofona, a zahvalna publika vrlo brzo bi se rasplesala. U to vrijeme nije bilo nekog miksanja pjesama, sempliranja i ostalih disko-izuma – DJ bi pustio pjesmu, a kada bi završila, uslijedila bi druga. Ustvari, jedino “miksanje” događalo se kada bi netko od gostiju “trknuo” stol – ako bi pjesma tada bila na početku, odmah bi došla do kraja.

Disko u mjesnim zajednicama

Današnje sjedište HDZ-a tada je bila jedna velika prostorija koja bi svake srijede, petka, subote i nedjelje bila krcata bjelovarskom omladinom. Naime, disko večeri u to vrijeme organizirale su omladinske organizacije u sklopu mjesnih zajednica. Čak se i naplaćivao ulaz, a prihod je završavao na računu MZ-a. Bjelovarčani su od samih početaka prihvaćali disko večeri. Kako je bilo premalo mjesta za sve, brojni bi ostali vani, što i nije bilo loše s obzirom da se u to vrijeme naveliko pušilo, a prostor nije imao nikakvu ventilaciju osim prozora. Pilo se pivo, kola i Nara, a bilo je i ruma te gina i tonika. Ponajviše se slušao funky, soul i rock, no muški dio publike najviše bi iščekivao sentiše.
– Kad bih ugledao dobrog komada, rekao bih prijatelju i kolegi Karlu Čoklu da me zamijeni. Onda bi Karlo pustio sentiše, a ja bih morao brzo na drugi kraj prostorije da je uhvatim. Često ne bih uspio, jer čim bi počela neka laganica, odmah bi se svi muški sjurili na ženske. Ako bi mi netko drugi uzeo komada koji bi mi se sviđao, rekao bih Karlu da pušta brže pjesme – šali se Liker dodajući kako je ploče počeo puštati potkraj srednje škole, a tu negdje zaposlio se i na Radio Bjelovaru. Prisjeća se i da je zarađivao više od honorara nego njegov otac od redovne plaće, radeći u “ekonomiji”, dakle u lokalnoj poljoprivrednoj zajednici.

Vojnicima ulaz zabranjen

Prava disko-groznica uslijedila je kada je proradio legendarni Nash club u kojemu je Liker počeo puštati glazbu otprilike dva tjedna nakon otvorenja.
– Imao sam kabinu u kojoj sam jedva mogao stati, a gužve su bile prestrašne. Ja bih došao u šest, u sedam bi počelo disko-večer, u pola osam više nije bilo mjesta, a u osam sati navečer bih ispred sebe već imao redenik od 15 malih Zlatoroga koje bih dobio kao poklon za pjesme koje sam puštao – prisjeća se Liker. Dodaje i kako ga je od kabine do WC-a dijelilo tek deset metara, no unatoč skromnoj distanci, zbog ogromnih gužvi bilo je to epsko putovanje.
– Kad god bih išao na WC, morao bih vikati ljudima da se maknu jer nisam imao mikrofon. Pustio bih ploču talijanske pjevačice Mina, bile su to laganice. Išla bi pjesma po pjesma sve dok se ne bih vratio – pojašnjava.

Čaplja najbolji plesač, Foco i Bonja glavni šoumeni

Što se pak tiče bjelovarskih dečkiju, prisjeća se da je Čaplja bio najbolji plesač, dok su Foco i Bonja bili glavni šoumeni. Kada bi naporna večer završila, a to je također bilo negdje oko 11 navečer, Nedjeljko Prodanić Nešo, vlasnik Nash Cluba, pokupio bi osoblje te ih znao odvesti na neke druge fešte koje bi trajale do jutra, a nije bila rijetkost da u pretrpanom automobilu netko vozi i u prtljažniku.
– Oni koji su izlazili u Nash, smatrali su se šminkerima, a gužve su bile tolike da je Nešo uveo članske iskaznice. Vojska nije smjela u Nash, jedino je smio Dragan Aranđelović Arči, izvrstan poznavatelj glazbe iz Niša kojega su svi smatrali polubjelovarčanom – govori Liker dodajući kako je Nash Club imao fantastično ozvučenje i kvalitetnu ventilaciju. Napominje i kako je to formalno bio zdravljak u kojemu se nije smio točiti alkohol, no ispod pulta je uvijek bilo ruma i gina koji se točio u šalice za kave i bio privilegij samo za stalne goste. Vrijedilo je pravilo da se alkohol ne smije točiti na udaljenosti manjoj od 150 metera od školskog objekta. Gimnazija je, dakle, bila preblizu, a taj problem riješen je izmicanjem ulaza koji je premješten od haustora na terasu.

Disko-džokejada

Negdje u to vrijeme Liker je uz pomoć Karla Čokla i Nebojše Dobrinića u Domu JNA (danas razrušeni objekt u sklopu vojarne Bilogora) organizirao prvu disko-džokejadu čiji je cilj bio prikupiti novac za izgradnju Omladinskog doma. Odaziv je bio toliko velik, kaže Liker, da su prodali apsolutno sve ulaznice koje su izradili. Bilo je fantastično, pravo druženje, odlična atmosfera. I inače u to vrijeme nije bilo tučnjava i sličnih problema. Ako se netko i potukao, potukao bi se jednom ili najviše dvaput godišnje, i to vani, a ne unutra, napominje Liker. No, s financijske strane disko-džokejada nije baš bila uspješan projekt.
– Mi smo uzeli piće na veresiju, a kako tada nije bilo baš lako uzeti automobil, ono što se nije popilo ostavili smo vojnicima da čuvaju. No, kada smo se vratili po ostatak pića, nije ga bilo. Vojska je sve popila. Na kraju smo za izgradnju Omladinskog doma prikupili novca u vrijednosti od sadašnjih 15-ak kuna – smije se Liker i dodaje kako je tekst o disko-džokejadi objavljen i u legendarnom Poletu, a potpisao ga je legendarni Mile Radovanović. Bio je to ujedno i njegov prvi članak za Polet.
Davne 1978. godine Liker odlazi na redovito odsluženje vojnog roka, a kada se s njega vraća, primjećuje da je duh diska polako napustio Nash koji će uskoro postati luksuzni restoran.
No, taman tada je Zec (pokojni Željko Jandroković) pored željezničkog kolodvora otvorio također legendarnu Sedmicu, gdje je nastavio raditi sve dok se 1981. godine nije oženio. Bio je on DJ i u braku, no samo godinu dana. Tad se već otvorila i Osmica (H-8) u novoizgrađenom Omladinskom domu, ali Likerova generacija smatrala je da je “Osmica za kikiće”. Tada se otprilika dogodila i nova smjena DJ-a, pa su DJ Šomija naslijedili Mario Rajković, Kanta, Pinci…