Otkako ih je majka napustila Ksenija, Aleksandar i Danijel trajno su izgubili radost bezbrižnog djetinjstva. Na darivanje nisu navikli, pa niti za ove blagdane nemaju posebnih želja

ROVIŠĆE – Svi se rodimo s jednakim rizikom, samo neki kasnije uživaju malo više sreće. S takvim promišljanjem kroz život popločen velikom patnjom korača samohrani otac troje djece, Dalibor Škrabl iz Kakinca. U želji da svojoj djeci priušti sve što ima jedna prosječna hrvatska obitelj, vrijedni Dalibor nema što ne radi. Upravo je pospremio svu ljetinu ubranu iz vlastitog vrta, u svinjcu su dobro uhranjeni bekoni, dvorište je puno pernatih životinja, a pod nadstrešnicom drva za cijelu zimu.

– Malo su sitnija, ali gore. Uvijek uzmem liniju za izradu i ne biram kakvu. Što mi daju dobro je, glavno da se grijemo – dočekao nas je Dalibor na ulazu u svoj skromni dom u Kakincu, selu nedaleko od Rovišća. Ruku na upoznavanje, nakon oca, odmah je pružio i 12-godišnji Aleksandar, a seka Ksenija dočekala nas je kuhinji, jednoj od dviju prostorija u kojima žive. Upravo su se vratili iz škole.

Mali kao veliki

Najstarija Ksenija je vrlo dobra učenica sedmog razrede i mašta, kaže, da jednog dana postane frizerka, a Aleksandar nam odlučno govori kako će on biti vojnik. U prostoriji, s očito višenamjenskom uporabom, bilo je sve na svome mjestu, baš kao da u njoj obitava i neka odrasla ženska ruka, a ne samohrani otac s troje malodobne djece.

– Najmlađi Danijel je u školi. On je učenik drugog razreda i škola mu najteže ide, jer je dijete s poteškoćama. Do šeste godine uopće nije govorio. U školi u Rovišću se stvarno trude i hvala im na tome. Čak ima i asistenta. Puno sam se s njim namučio. Dvije godine dva puta tjedno sam ga o svom trošku vodio u Zagreb na vježbe. Sada na njega dobijem invalidninu i s njom, te 1800 kuna socijalne pomoći i 1900 kuna dječjeg doplatka nekako preživljavamo. Najvažnije mi je da djeca imaju što im treba i da se po ničemu ne vidi da nemaju majku. Imaju i internet, priuštim im sve školske izlete, čak su išli i na more, ali da je teško, teško je. Unatrag godinu dana, zahvaljujući Udruzi “Mir” i vašim kolegama, imamo kupaonicu i vodu iz cisterne koju nam svaka dva tjedna besplatno vodom puni Općina Rovišće. Do tada sam vodu nosio u kantama s bunara u selu udaljenom oko 500 metara. Jedino što sada malo teže plaćam struju, a i dobio sam tisuću kuna nadoplate – priča Dalibor.

Nisu naviknuli na darove

Već pet godina, od kada ga je žena potpuno napustila i razvodom dobio skrbništvo, živi sam i kako zna i umije brine o svojoj djeci. Jedni drugima su, kažu, velika podrška i pomoć. Ksenija pomaže u pranju suđa i pospremanju, Aleksandar s tatom priprema hranu za životinje i nosi drva, a većinu ostalog Dalibor obavlja sam.

– Ne radim i zbog toga nam je posebno teško. Ali s druge strane, zbog djece i ne znam kako bih. Ksenija i Aleksandar idu ujutro u školu, a Danijel poslijepodne. On sam ne bi mogao ostati, a i moram ih dočekati s ručkom. Poslijepodne perem rublje na ruke, jer perilicu nemam. Djeca uvijek moraju biti čista i imati što za obuti i obući i po ničemu se ne smiju razlikovati od većine svojih vršnjaka – požrtvovan je Dalibor. Na naše pitanje što u ove blagdanske dane žele pod jelkom, samo sliježu ramenima. Aleksandar ne želi ništa. Kaže, nije navikao na darove, pa niti sada ništa ne očekuje, ali ako mu netko nešto pokloni, dobro. Da je skromnost vrlina koja vlada u obitelji Škrabl svatko se može uvjeriti. Na kućnom broju 44 zasigurno će vas dočekati toplina kakva se rijetko sreće i u domovima puno raskošnijim od njihovog.