VELIKO TROJSTVO – Kažu da je ljubav svemoguća, a upravo ovu tezu potvrđuje životni put Monike Golić, mlade djevojke s Mauricijusa, otočne države najpoznatije po beskrajnim tropskim plažama, smještene u Indijskom oceanu te udaljene osam i pol tisuća kilometara od Hrvatske, koja je prije 45 godina upravo zbog ljubavi doselila u Veliko Trojstvo. Njezina životna avantura počinje na jednom od brojnih putovanja njezine mladosti – onom u Engleskoj. Ondje je upoznala naočitog mladića iz Velikog Trojstva Nikolu Golića za kojeg se ubrzo i udala.

Ljubav na prvi pogled

-Nikola je bio pristojan i fin, a bavio se filatelijom i govorio esperanto. Ljubav se jednostavno dogodila. Nakon što je svatko od nas s putovanja otišao svojoj kući, godinu dana smo se dopisivali. Nakon toga je on došao na Mauricijus kako bi ga moja obitelj upoznala, a budući da je bio pristojan i dobro odgojen mladić, koji je usto bio i omiljen u društvu, mama je dala zeleno svjetlo za naše vjenčanje.

No, da bi bila sigurna da je njezina odluka ispravna, čak je našeg biskupa zamolila da kontaktira trošćanskog župnika koji je o mojem Nikoli imao samo riječi hvale i tako su moji roditelji dali dozvolu za brak. Vjenčali smo se na Mauricijusu, ondje proveli medeni mjesec, a potom se doselili u Veliko Trojstvo – prisjeća se naša sugovornica, napominjući kako joj prvi susret s našim krajevima i nije bio posve jednostavan, a najteže joj je pala upravo klima koja je bitno drugačija nego na njezinom rodnom otoku. Naime, iako je u mladosti proputovala brojne afričke te europske zemlje i prijestolnice, kao što su Madagaskar, Kenija, Libija, Francuska, Capri, Rim, Francuska, Ženeva i dr. gdje je uživala u ljepotama brojnih znamenitosti, Hrvatska je za nju bila posve egzotična.

Lijep život u Hrvatskoj

-U početku mi je bilo vrlo teško. Teško mi je bilo priviknuti se na zimu, a hrvatski jezik mi je bio još teži. Osim toga, nedostajala mi je obitelji, kao i prijatelji, ali i plaže, sunce, more, toplina Mauricijusa te voće kojeg tamo ima u izobilju i hrana bogata različitim začinima kojih ovdje u ono doba nije bilo. No, sve te nedostatke su ispravili ljudi koji su tada bili vrlo pristojni, ljubazni, ali i zadovoljniji svojim životom.

Kako moj Nikola nije želio otići iz Velikog Trojstva, tako smo čitav život proveli ovdje. On je bio poštar, a kasnije i upravitelj naše pošte, a kako je meni jezik uvijek bio dosta velika prepreka, tako ja nikada nisam radila, iako sam na Mauricijusu ostavila jako dobar posao u telekomunikacijama. No, jako lijepo smo živjeli. Putovali smo, u Bjelovar išli u kino i uživali – kaže gospođa Monika koja je u braku nastavila putovati pa je tako sa suprugom posjetila Mađarsku, Berlin i tadašnju Čehoslovačku. Na Mauricijusu su bili dvaput, a i njezini roditelji su posjetili Veliko Trojstvo.

-Kako smo na Mauricijusu živjeli u gradu, moram priznati da selo nije oduševilo moje roditelje. No, u ta vremena je ovdje bilo zaista lijepo živjeti. Ljudi su se više družili, a danas najviše gledaju televiziju i tračaju, a to nije dobro. No, Hrvatska je moj dom, a iako mog Nikole više nema i iako nikada nismo imali djecu, ostajem ovdje. Imam nekoliko prijateljica s kojima se volim družiti. Osim toga, nakon svih ovih godina Mauricijus je za mene nekako dalek, a ni ondje više nemam obitelji tako da sada uživam u Velikom Trojstvu – zaključuje naša sugovornica.