Još jedna školska godina je počela, a od reforme obrazovnog sustava nema ništa. Promijenilo se i nekoliko Vlada otkako se „ozbiljno“ počelo govoriti o potrebni provođenja obrazovne reforme. Nužna je ona, govorilo se, radi usklađivanja školstva s potrebama tržišta rada, radi rasterećenja učenika, uvođenja novih tehnologija i tko zna čega sve još. No, sve je po tko zna koji put ostalo samo na pustim željama i priči. I opsežan posao ljudi iz struke koji su godinu dana pripremali kurikularnu reformu neslavno je završio. Kao i sve kod nas u Hrvatskoj i obrazovna je reforma zapela zbog ideoloških razmimoilaženja dviju najjačnih političkih stranaka pa je struka po tko zna koji put ostala “kratkih rukava” baš kao i djeca, “naša budućnost”.

Učimo li za život?

Što o obrazovnoj reformi misle oni koji gotovo cijeli radni vijek provode u prosvjeti istražili smo u grubišnopoljskoj Srednjoj školi Bartola Kašića. Gospođa Željka Žarković profesorica je hrvatskog jezika s 38 godina radnog staža provedenog u prosvjeti. Predaje učenicima u četverogodišnjim i trogodišnjim programima, a ima, kaže, i unuka koji pohađa osnovnu školu. Ukratko, osoba koja dobro poznaje obrazovni sustav.

– Mislim da je reformu nužno provesti s tim da se obuhvati cijeli obrazovni sustav. Promjene su potrebne i u tom smislu mislim da krilatica „učimo za život, a ne za ocjene“ apsolutno stoji. To mora biti srž obrazovne reforme. Škole su pretrpane gradivom pa se u tom gradivu “od drveća ne vidi šuma”. Uz toliko učenja, djeca nam iz škole izlaze polupismena, ne znaju osnovne stvari kao što su veliko i malo slovo. Mogu reći da je gradivo opterećujuće, zamarajuće i često puta dosadno. Umjesto da se uči s razumijevanjem, buba se napamet od kontrolnog do kontrolnog tako da jedno gradivo potiskuje drugo. Programi su preopširni, ide se u detalje pa ispada da od silnih informacija učenik ne nauči osnovno. Zbog svega toga smatram da je potrebno pojednostaviti gradivo i sam jezik koji nam je sve kompliciraniji. Toliko je promjena da i mi profesori ponekad teško možemo pratiti promjene u jeziku, a kamoli učenici, zaključuje profesorica Žarković.

 Pratiti tržište rada

U istoj školi Mato Fric već punih 28 godina predaje strukovni dio programa u trogodišnjem obrazovanju zanimanja automehatroničar po jedinstvenom modelu obrazovanja što znači da učenici osim u školi veliki dio praktične nastave obavljaju u licenciranim obrtničkim radionicama.

-S obzirom da u obrtništvu, ali i ostalim djelatnostima znanje, vještine i kompetencije moraju pratiti razvoj novih tehnologija tvrdim da je obrazovna reforma nužna. Ako želimo obrazovati kadrove istih znanja, vještina i kompetencija prije svega moramo pripremiti podlogu za obrazovnu reformu, a to podrazumijeva pripremu kadrova kako u školstvu, tako i u obrtništvu. Potrebno je opremiti škole opremom i nastavnim sredstvima. Mi danas imamo škola koje su dobro opremljene i većinu koje to nisu, a to je preduvjet da svi učenici koji se odluče za obrtničke pozive imaju jednake šanse da to i postanu.

Budući da se učenici u obrtničkim zanimanjima prije svega pripremaju za tržište rada, obrazovna reforma mora biti pripremljena tako da u svakom trenutku prati i prilagođuje se tržištu rada, ali isto tako treba voditi računa i o potrebama tržišta, jer često se događa da imamo ili manjka ili viška u nekim zanimanjima, što svakako povlači za sobom reorganizaciju u trogodišnjem obrazovanju za obrtnička zanimanja.

Tu prije svega mislim na mrežu škola, jer primjera radi, mi u našoj županiji imamo tri ili četiri škole koje obrazuju profile za automehaničara, a tržište rada ih zasigurno ne treba toliko. S druge strane, neka zanimanja su deficitarna, a nema interesa za njih što je svakako pitanje zašto? Da li je tu u pitanju nezainteresiranost, slaba primanja, položaj u društvu, nesigurni poslodavci, ne znam, no činjenica je da se nešto mora početi mijenjati zaključio je Mato Fric, dobar poznavatelj stanja u strukovnom obrazovanju. (a.k.)