Ravnateljica daruvarske Pučke knjižnice i čitaonice Romana Horvat i njena radna kolegica s Dječjeg odjela Danijela Marić istrčale su svoj prvi polumaraton. U Zagrebu nisu bile same, bila je tamo jedna prava daruvarska ekipa, no njih dvije su do ovog uspjeha došle u godinu dana intenzivnog treniranja i dokaz su da kada se nešto silno želi, zaista i može ostvariti u životu.

Prva i četvrta

– Jednoga dana smo jednostavno krenule. Isprva, idemo krug po krug. Htjele smo malo “raditi na sebi”, utegnuti mišiće i tako smo krenule. Onda smo krenule u teretanu preko zime gdje je Romana dobila ideju da idemo na svoju prvu trku u dužini od pet kilometara. Pripreme su bile stvarno prave vojničke i tako smo nas dvije 23.ožujka 2016. godine otišle na prvu utrku u Zagreb. Bile smo fantastične, Danijela je u svojoj kategoriji bila prva, a ja četvrta. Zaljubile smo se u atmosferu i odlučile smo da ćemo iduće godine trčati svoj prvi polumaraton. Tako da smo nedavno istrčale svoj prvi, i to Zagrebački polumaraton u dužini od 21 kilometar i 97 metara i to obje ispod dva sata, što je za rekreativce super rezultat – uvele su nas u svoj svijet trčanja Romana i Danijela. Pripreme su krenule čak osam tjedana prije trke, a one uključuju dužinske pripreme, trčanje svaki drugi dan, pripreme snage. Obje su imale veliku tremu, ali kada su tijekom priprema vidjele da mogu odraditi sve zadano, znale su da će moći istrčati trku.
– Za trku sam pomno birala glazbu koju sam slušala, to su bile pjesme koje imaju neko značenje, a birale su ih osobe koje su mi posebno drage i puno mi znače u životu. Da je izbor bio pogođen svjedoči moje ponašanje, jer sam ja cijelo vrijeme utrk bila toliko sretna, uopće mi nije bilo teško trčati, nisam imala ni jednu krizu – prenijela je dio svoga iskustva Danijela, no kod Romane je situacija bila nešto drugačija.
– Ja nisam pomno birala pjesme. Ja sam na YouTubeu vidjela da postoje pjesme za trkače, to sam snimila. Nisam ni znala što ima među pjesmama. Ja imam krize, puno čitam o trčanju, pratim sve značajne trkače, pročitala sam sve što se nudi jer imam taj princip rada, više sam teoretičarka. Oprema mi je jako važna, posebno dobre tenisice- kaže Romana.

Užasna kriza

– Što se tiče treninga meni je to svojevrsna meditacija, mogu trčati i bez muzike, sama sa svojim mislima. Kada sam počinjala s trčanjem to nisu bile tako duge rute, tada mi je čak muzika smetala, a sada s obzirom da se trči dva sata potrebno mi je nešto za motivaciju. Oko 13-og kilometra imam užasnu krizu i onda mi dođe da stanem, no ako mi je u ušima dobra muzika onda me digne. Za sljedeću trku ću i ja pomno birati svaku pjesmu – kroz smijeh je dodala Romana. Obje su oduševljene zagrebačkom trkom, zbog ekipe, atmosfere i pogleda.
– Sve to je jedan dodatan motiv. Sada prema planu, tijelo trebamo odmoriti. Preko ljeta ćemo intenzivno trenirati jer imamo želju istrčati Veliki ždral, tu našu lokalnu trku po Papuku. Teren te trke vrlo je zahtijevan, cijelo ljeto je pred nama. Za one koji razmišljaju da li krenuti trčati, naš savjet je da krenu. Promjene koje smo uočile na tijelu su zaista vidne. Smanjilo mi se masno potkožno tkivo, nema celulita, mišići su drugačije formirani. Vidi se razlika, objema su nam muževi rekli da izgledamo sada bolje nego kada su nas upoznali – kroz smijeh su poručile daruvarske polumaratonke Romana i Danijela.