Kasnih 50-ih godina koje su između ostalog obilježene i ubrzanim pretvaranjem Bjelovara u industrijsko središte, postalo je jasno kako je za sve one koje su čekala radna mjesta grad postao pretijesan. Posebice se to odnosilo na središte gdje su već počele nicati stambene zgrade, ali do stanova se nije dolazilo „preko noći“. Rijetki iznajmljivači, koji su u to vrijeme bili pod posebnom lupom, jednostavno nisu imali dovoljno, ne samo vlastitih soba, nego i ljetnih kuhinja u dvorištima, u koje bi smjestili sve one koji su, i dalje čuvajući nešto zemlje na selu, kucali na vrata tadašnjih poduzeća.

Glavnim zgoditkom bilo je dobivanje posla u Česmi, ali u vrijeme redovitih plaća i povoljnih kredita ni jedno radno mjesto nije bilo toliko loše da bi se odbijalo. No, do parcela za gradnju novih kuća u gradu koji je imao tek dio razrađenih urbanističkih planova trebalo je uz umješnost i ponešto snalažljivosti, sve dok nisu počele nicati prve obiteljske zgrade između lijeve obale Bjelovacke i podnožja Novoseljana. Bili su to začeci novog dijela grada koji će kasnije dobiti naziv Radničko naselje, dok je među prvim kućama koje su izgrađene bila i ona Voje Vrajića, 1960., a dvije godine kasnije u neposrednoj blizini podignut je i dom Katarine Novosel, s kojima otkrivamo dio povijesti ovog naselja.

Kuće na livadi

-Tih godina se pročulo kako će ovo zemljište biti nacionalizirano pa je vlasnik nekoliko gradilišta u današnjem Prilazu II krenuo u prodaju. Teren je ličio na kombinaciju livade i meke zemlje koja se nakon svake kiše pretvarala u blato „do koljena“, ali se počelo graditi. Teško je cijene gradilišta staviti u današnje omjere, no bile su osjetno niže nego u gradu, ali i to se „plaćalo“ jer nije bilo vode, kanalizacije, a kamoli struje. Sjećam se da se po „bandere“ išlo u šumu, a prva „cesta“ u tom dijelu izgrađena je ostacima srušene kuće u blizini nekadašnjeg kina Gorica – kaže Vojo.

Najviše su doseljavali radnici nekadašnje Ciglane i Česme jer su s radnim knjižicama u džepu jedini način kućenja vidjeli u ovom naselju. No, bez obzira na njegov službeni, Bjelovarčani ipak najčešće upotrebljavaju alternativni naziv – Picindol. Brojna su nagađanja o tome kako je nastao i tko ga je nadjenuo, o čemu su godinama kružile razne inačice, ali naši sugovornici tvrde da znaju istinu o ovoj „zagonetki“.

Poštarsko krštenje

-Kako je prvih godina izgradnja infrastrukture osjetno kasnila za podizanjem novih krovova, u kišnim danima je bilo toliko blata da čak ni „naš“ poštar nije ulazio u naselje. Tako je jednom kazao da je to „pravi Picindol“, ne pojašnjavajući što je pod time mislio, ali se naziv koristi i danas. Tadašnji izgled možda najupečatljivije dočarava podatak da smo, odlazeći u grad, prije izlaska na glavnu cestu skidali blatnjave cipele i obuvali čiste jer bi već nakon nekoliko metara svima „odavali“ odakle dolazimo – kažu Vojo i Katarina.

Javnom je tajnom da su se prve kuće gradile bez građevinske dozvole i drugih „papira“, što se uz nisku cijenu gradilišta smatralo još jednom olakotnom okolnošću. Naime, i tadašnje općinske vlasti godinama su „žmirile“ na činjenicu da u tom dijelu grada niče „divlje naselje“, ali reakcije nije bilo. Kasnije se pričalo kako su postojali i planovi za njegovo rušenje od čega se na kraju odustalo i zbog toga što bi rastući broj kuća i žitelja u tom slučaju očito postao ozbiljni socijalni problem.

Kako tvrde naši sugovornici, s vremenom su životni uvjeti postajali podnošljiviji, posebice nakon izgradnje električne mreže 1964. godine, ali trebalo je još postaviti ostale infrastrukturne mreže, pa strojevi koji rade na tom dijelu uređenja naselja ni danas nisu rijetkost.

-Bez obzira što su se zbog slabijeg napona koristili stabilizatori, sve vidljivijima su postajale nakane u poboljšanju životnog standarda i njegovu približavanju drugim naseljima. U tome su posebice sudjelovali bivši predsjednici mjesne zajednice Ognjenović, Vujnović i Bilić, koji su u nekoliko idućih godina uspjeli uvelike promijeniti tadašnju sliku naselja „na kraju grada“, a taj se zamah nastavio i kasnijih godina gradnjom društvenog doma, vodovoda, plinovoda i kanalizacije. Ipak, bilo je sporadičnih problema s oborinskim vodama i poplavama od kojih je posljednja zbog pucanja brane ribnjaka u Lugu zabilježena uoči Božića 2001., dok oni stariji pamte i 1962. kada se naseljem vozilo čamcima. Žitelje nisu mimoišle ni druge nedaće, poput dvije epidemije žutice koja se pojavila zbog prelijevanja vode iz septičkih jama u nisko iskopane bunare, pa je 1996. donijeta odluka o uvođenju vodovoda – nastavlja Vrajić.

Moderno naselje

Danas je u naselju smješteno 300 kuća u kojima živi oko 700 žitelja, dok ih je na području mjesnog odbora Ban Josip Jelačić preko 1300. Projekte u visini 11 milijuna kuna započela je prošla gradska vlast i nastavlja nova, a da je riječ o dobrom potezu potvrđuje i sve veći broj novih kuća koje se podižu na mjestu starih, srušenih. Vidljiv je to znak kako ima razloga živjeti u Radničkom naselju koje se iz nekadašnje periferijske zaboravljenosti sve više pretvara u mjesto ugodno za život. Uz to, mnogima ni do posla nije daleko jer je na području ovog mjesnog odbora smještena gotovo sva bjelovarska industrija.

Radničko naselje u brojkama

1960. Godina početka izgradnje prvih kuća
1962. Godina kad je Bjelovacka poplavila naselje
1964. Godina kad su u domovima Radničkog zasvijetlile prve žarulje
300 Toliko je trenutno izgrađenih kuća u naselju
700 Trenutni broj stanovnika naselja