Prema stereotipima o podjeli muških i ženskih zanimanja, taksisti bi redom trebali biti muškarci. I to ponajviše zbog zanimanja koje ne nosi samo ugodne gradske vožnje, već i počesto susrete s mušterijama različitih mentaliteta, karaktera ili pak nekih drugih osobnosti. Svjesna toga, za upravljač jednog od bjelovarskih taksija sjela je Jasmina Pavlek koja je nakon više od pola stoljeća bjelovarske taksi službe postala prvom vozačicom. Za to nije dobila cvijeće svojih kolega, ali oboružana odlučnošću ova asistentica dentalne medicine je napustila poprilično dobar posao u Njemačkoj i vratila se u Bjelovar nadajući se kako će ovdje pronaći posao u struci, no umjesto u nekoj zubnoj ordinaciji, sjedi za volanom.

Bjelovarski orijentiri

– Prijavila sam se na natječaj, posao dobila „iz prve“ i uopće ne žalim što radno vrijeme provodim vozeći gradskim ulicama. Kako nisam rođena Bjelovarčanka, prvo sam morala upoznati sva odredišta i neke za mene nepoznate orijentire. Moji sugrađani će uglavnom teško reći ime ulice do koje ih trebam odvesti, osim ako nije riječ o adresi stanovanja, ali će im zato uvijek poslužiti ime nekog kafića ili trgovine. Danas sve ulice znam napamet i poznajem grad možda više od nekih koji su u njemu rođeni – kaže Jasmina.

No, u početku nije baš sve išlo „glatko“ kao danas, jer se na prvim vožnjama susretala s predrasudama dijela putnika, od kojih su neki vremenom ipak postali njeni stalni „gosti“.

– Bilo je muškaraca koji su vidjevši me za volanom odustajali od vožnje, ali žene su gotovo redom, bez primjedbi sjedale u taksi i započinjale priče o obitelji, frizurama, vremenu i koječemu, što sam naravno pratila iz želje da im vožnju učinim što ugodnijom. Sada već znam i dobar dio obiteljskih povijesti, što je na neki način izraz prisnosti s onima koji s vremena na vrijeme sjedaju u taksi – dodaje.

Uz dnevne, Jasmina radi i noćne smjene, kada ispod neonskih svjetiljki gradom kruže i oni koji su se „nešto duže zabavili“ ili društva, kojima je noć početak novoga dana.

 Noć u gradu

– Uglavnom su to sugrađani koji su popili čašicu više i ne žele sjesti u vlastiti automobil bojeći se policije, a taksi je siguran put do kuće. Razgovori s tim „noćnim pticama“ sežu od ponuda za brak do sasvim uobičajenih tema. Srećom do sada nisam imala ni jednu neugodnost s „veselim“ putnicima među kojima su bili „ozbiljniji“ ljudi, pa do mladih, istina nešto bučnijih, ali i pristojnijih. Bjelovarčani su barem po mojim iskustvima otvoreni i pričljivi, premda ima i onih su zadubljeni u svoje misli, ali prema svima postupam držeći se načela kako je „mušterija uvijek u pravu“.

Vozim li razgovorljive, rado ću im postati sugovornicom, a one pak druge ostaviti u njihovim razmišljanjima bez obzira putuju li do Zagreba ili pak na neke kraće relacije. Zato nakon svake smjene hitam kući gdje me uvijek sa smiješkom dočekuje moje dvoje djece s kojima do početka novog radnog dana dijelim radost slušajući gotovo svakodnevno njihove priče o tome, kako se vole pohvaliti da njihova mama vozi taksi – na kraju će Jasmina.