Oduvijek se znalo da najbezbrižnije žive oni koji se uspiju “uvući” u kakvu državnu firmu. Plaća stiže najkasnije petog u mjesecu, stanka za kavu dva puta na dan se podrazumijeva, odlazak na plac za radnog vremena više nikoga ne bode u oči, a nazvati kući nekoliko puta skoro da je poželjno pravilo jer tako pokazuješ da si osim dobrog radnika i brižni roditelj.

– Sinko, gledaj se zaposliti samo tamo gdje je okrugli žig – nisu uzalud još naši stari savjetovali svoje unuke. Regresi, božićnice, darovi za djecu, redovni sistematski pregledi, razni dodaci na plaću zbog ovih i onih razloga, plaćeni slobodni radni dani u više od deset različitih slučajeva, plaćena životna osiguranja, pravo na plaću uvećanu za 150 posto u slučaju rada na blagdane, neradne dane i Uskrs… Sve to i još mnogo više je na popisu prava koja i danas uživaju zaposleni u javnim i državnim službama.

Za oko su nam zapele i novčane pomoći od cijele jedne osnovice plaće ako je radnik uzastopno tri mjeseca na bolovanju, kao i pravo na pet neradnih dana kod elementarne nepogode koja je neposredno zadesila službenika i namještenika. I dok radnici u realnom sektoru o bilo kakvim kolektivnim pravima mogu samo sanjati, sindikalni povjerenici onih za koje upravo ovi prvi i zarađuju tvrde da može i bolje. Da su u najgorem položaju od svih i kada su u pitanju plaće i materijalna prava u odnosu na kolege u ostatku javnog sektora, uvjerava nas sindikalni povjerenik na Županijskom sudu Ivan Stapić.

Male plaće u sudstvu

– Još 2003. godine ukinuli su nam topli obrok, u zadnje vrijeme su nam smanjili osnovicu, koju tek sada polako vraćaju, smanjili su nam koeficijente za šest posto. U najnepovoljnijem smo položaju od svih koje ste spomenuli – reagira Stapić na spoznaju da ćemo ih uspoređivati sa zaposlenicima Gradske uprave i Opće bolnice Bjelovar. Ne zna u detalje na što sve drugi imaju pravo, ali je siguran da se već u plaći istovjetnih poslova debelo razlikuju, a dobro pretpostavlja da su im mnoga nematerijalna prava podjednaka.

– Plaća čistačice kod nas i uz dvosmjenski rad teško doseže tri tisuće kuna. Žalosno je da čistačica u bolnici ima plaću u rangu naše sudske zapisničarke, a često zbog opsega i prirode posla odrađuje više od pukog zapisivanja onoga što se diktira, kako mnogi to misle – argumentira Stapić. Zbog, kako kaže, razbijanja fame da sudski zaposlenici imaju prevelike plaće i brdo beneficija, iznosi i vlastiti primjer. Nakon više od 20 godina rada kao ekonomski tehničar i s dvoje djece, mjesečno u netu dobije 3600 kuna plaće. Više od toga, 10 posto bruto plaće, mogu, dodaje, zaraditi samo oni kolege koji pristaju pasivno dežurati.

– Još mjesečno dobijem 375 kuna putnih troškova jer putujem iz Rovišća. No, upravo ta stavka u kolektivnom ugovoru je naš najveći apsurd. Jednako kao i ja dobiju i zaposlenici koji žive u Bjelovaru, na malo više od dva kilometra od radnog mjesta jer je poslodavac propisao da ako ne postoji javni prijevoz naknadu valja računati po onoj najbližeg grada koji ima gradski prijevoz, a nama je to Zagreb – objašnjava Stapić. No, unatoč svemu, ističe, moraju biti zadovoljni, jer ipak im plaće dolaze na vrijeme, radna im mjesta nisu na žarkom suncu ili debelim minusima i ne moraju strepiti od politike i promjena.

U ime 770 zaposlenika, u Upravnom vijeću bjelovarske Opće bolnice pak sjedi Miroslav Pranjić, ujedno i predstavnik najbrojnijeg sindikata u toj bolničkoj ustanovi. I on tvrdi da bolnički zaposlenici ne uživaju nikakva posebna prava te da sve što imaju proizlazi iz kolektivnog odnosno granskog ugovora koji imaju i drugi zaposlenici u zdravstvu.

Osiguranje od nesreće

– Ima nerazumnih stavki. Za smrt člana obitelji ima se pravo na neradne dane, no kod nas ima dosta slučajeva da se radi o rodbinskoj povezanosti više zaposlenika pa automatski svi imaju to pravo, dakle odjednom na poslu nema više ljudi. Slično je i s darovima za djecu. Ako rade i muž i žena njihovih dvoje djece dobije četiri poklona – priča Pranjić. Kada su pak u pitanju ostala prava, ne želi se, kaže, uspoređivati s gorima od sebe, već s boljima, poput recimo zaposlenika u HEP-u.
I bez smjenskog rada i rada vikendom i blagdanom, za hrvatske (ne)prilike lijepe plaće dobivaju i u bjelovarskoj Gradskoj upravi. Bile su i veće, no još 2011. uspio ih je bez prevelike halabuke smanjiti tadašnji gradonačelnik Antun Korušec. S novim, otkriva Damir Feher, o tim stvarima tek kane pregovarati.

– Ne čine mi se naša prava nešto drastično drukčija od drugih u javnim i državnim službama. To su skoro kopirani kolektivni ugovori, jedino ne znam jesu li ostali zaposlenici u javnim službama dodatno osigurani od nesretnog slučaja, kao što su to naši – komentira Feher. Gradski Kolektivni ugovor datira od prije šest godina i po Feherovom mišljenju vrijeme je da se neki članci dorade. Naravno, nikako nauštrb 80-ak zaposlenika Gradske uprave, iako ovlasti za sindikalno pregovaranje Feher ima za njih tek 30-ak koliko ih plaća članarinu Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika RH. (sk)