Kada je kao mlada djevojka iz rodnog Severina krenula u potragu za poslom u Europu, Danica Kuntin nije ni slutila kakvu je život za nju pripremio avanturu. Na svom je životnom putu živjela u nekoliko europskih zemalja, naučila engleski, njemački, poljski i talijanski jezik, a u Njemačkoj upoznala i ljubav svog života Pakistanca Javeda. Iako iz posve različitih kultura, njih je dvoje odmah našlo zajednički jezik, a danas zajedničkim snagama, uz puno međusobnog poštovanja i ljubavi vode europski dio biznisa Javedove obitelji.

Ništa od proizvodnje u Hrvatskoj

-Upoznali smo se u Njemačkoj. Ja sam u to vrijeme vodio trgovinu tepiha, a Danica je radila u hotelu, a malo po malo planula je ljubav. Dobili smo dvoje djece, od kojih je jedan sin manadžer u računalnoj industriji, dok je drugi liječnik na doktoratu u Engleskoj gdje je fokus njegovog zanimanja na području regenerativne medicine. Iako se naša obitelj dugi niz godina bavi tekstilom, djeca su odlučila krenuti svojim putem – pojašnjava nam Javed. Naime, njegov otac još davne 1948. godine počeo je proizvoditi tepihe i tekstil. Kasnije su posao naslijedili Javed i braća, a kako nam skromno priznaje, polako vrijeme dolazi i za sljedeću generaciju.
-U Pakistanu imamo tvornicu tekstila u kojoj stalno zapošljavamo 400 djelatnika, a još njih dvije tisuće imamo na ugovor o djelu pa za nas rade prema potrebi. U tvornici svakoga dana proizvedemo tekstila u duljini od 150 kilometara. Glavni djelatnost odnosi se na proizvodnju tekstila za bolnice i hotele diljem svijeta, a brojni hoteli i bolnice i u Hrvatskoj imaju upravo tekstil proizveden u našoj obiteljskoj tvornici. No osim hotelskog i bolničkog asortimana, proizvodimo i posteljinu i ručnike za domaćinstvo, kao i tepihe. U Hrvatskoj se naši proizvodi nalaze na policama Lesnine, Harvey Normana, Kauflanda i Plodina, surađujemo s tvrtkom Eurospužva iz Koprivnice kojima isporučujemo metražu, a čitava proizvodnja nalazi se u Pakistanu – pojašnjava nam Javed. Naime, upravo je njegov rodni Pakistan treći najveći proizvođač pamuka na svijetu, odmah iza Rusije i Sjedinjenih Američkih Država. Također, kada je riječ o kvaliteti, pakistanski je pamuk smješten na visokom drugom mjestu tik do Egipta. Stoga ne treba čuditi što je Javedov otac još prije gotovo 70 godina započeo graditi obiteljsko carstvo upravo u ovoj branši. Nakon godina provedenih u Njemačkoj, naš je sugovornik svojevremeno imao planove o proizvodnji tekstila i u Hrvatskoj, no procijenili su da im je to neisplativo zbog visokih troškova radne snage i transporta. Usto, smatraju da je u Hrvatskoj potrebna i bolja infrastruktura koja bi privukla ulagače.

Uživanje u Severinu

-Ja sam jedini od braće koji je iz rodnog Pakistana došao u Europu na čijem smo tržištu više od 40 godina, no iako u Hrvatskoj imamo odličnu mrežu velikih kupaca, proizvodnja zbog visokih troškova ne bi bila isplativa. Osim toga, generalno govoreći, trenutno imamo još jednu otegotnu okolnost, a to je jak dolar. Naime, budući da dio pamuka kupujemo na burzama, njegova je cijena vezana upravo uz dolar što nam trenutno povećava ulazne troškove. Također, lani pamuk nije urodio najbolje što je dovelo do velike potražnje, ali i manje ponude što je također utjecalo na cijenu. Ipak, mi svojim kupcima koji naruče robu za godinu dana, garantiramo istu cijenu tijekom čitave te godine što klijetima daje sigurnost. Osim toga, budući da u našoj tvornici zatvaramo čitav proizvodni proces, imamo mogućnost svakom velikom kupcu ponuditi robu ovisno o njegovim željama i potrebama tako da svaki naš klijet ima svoje boje i uzorke što im daje dozu ekskluzivnosti – pojašnjava naš sugovornik. No, iako klima u Hrvatskoj još uvijek nije pogodna za pokretanje proizvodnje, naš sugovornik otkriva kako život u Hrvatskoj jednostavno obožava.
-Živimo na dvije adrese – u Frankfurtu i u Severinu gdje smo početkom 2000-tih supruga Danica i ja izgradili obiteljsku kuću. Kako smo s godinama sve više počeli boraviti u Hrvatskoj to je bilo logičan korak, a danas mogu reći da uživam svaki put kada dođemo ovdje. Naime, u Severinu je vrlo mirno, ljudi su divni, susjedi su vrlo pažljivi i uvijek imaš kome pokucati na vrata, dok je u Njemačkoj sasvim drugačije – tamo u deset godina ne upoznate gotovo ni najbliže susjede. U Pakistan odemo tri do četiri puta godišnje kako bismo se susreli s obitelji. Naravno da mi daleko od doma moja domovina nedostaje baš kao i svima koji su daleko od svoje rodne kuće jer domovina uvijek zove nazad, no nakon što ostanete bez roditelja i taj poziv postaje sve tiši. Stoga sada uživamo u europskom načinu života, a veselimo se svakom danu koji je pred nama – zaključuje naš sugovornik.